Zoran Milanović ponaša se prema Istri kao nekad Franjo Tuđman – takvom je žestokom kvalifikacijom istarski župan Ivan Jakovčić nasrnuo na aktualnog premijera, usput dodajući da svejedno IDS ne namjerava istupiti iz Vlade. Kako misli ostati članom Vlade čijeg šefa tako nesmiljeno napada, nije baš jasno. Franjo Tuđman – treba li uopće podsjećati? – pokazivao je prema Istri veliko nepovjerenje. Istrijane je sumnjičio kao nedovoljno dobre Hrvate. Imputirao im autonomaštvo. Pokušavao popraviti krvnu sliku. Nedostatkom nacionalnog osjećaja objašnjavao je činjenicu da je Istra, tolerantna, nenacionalistička, civilizirana, zaista funkcionirala kao živa opozicija njegovoj politici. Na toj opreci IDS je kovao svoje uspjehe. Dok je Tuđman vladao Hrvatskom, Jakovčić je bio neprikosnoveni vladar Istre. Kako se Hrvatska mijenjala, tako se i IDS-ova privlačnost topila. Zato njegovi šefovi uoči svakih izbora zaoštravaju odnose sa Zagrebom, fabricirajući osjećaj ugroženosti svog entiteta. Istim se trikom Nino Jakovčić služi i danas. Teške napukline u vlastitoj stranci pokušava pokrpati prekomjernim granatiranjem aktualnog premijera. Ali tvrditi da Milanović Istri danas radi isto što je devedesetih činio tadašnji šef države notorna je i bezobrazna neistina. Iz Jakovčića zapravo progovara nostalgija za Franjom Tuđmanom. Treba mu mitski protivnik. Zato sanja Tuđmana. Kad bi se prošlost mogla vratiti, kad bi ponovno u Zagrebu stolovao prema Istri podozrivi i mrzovoljni autokrat, vjerojatno bi i njegova zvijezda opet krenula uzlazno. Unatoč tome što su mu osobna karizma i ukupna IDS-ova vlast postale već jako crvotočne.