Posebno je pri tome bio izražen rast cijena hrane i bezalkoholnih pića, povećanih 16 posto, prijevoznih usluga, povećanih 14 posto, te usluga hotela i restorana, a koje su rasle 13 posto. No cijene nisu rasle samo u Hrvatskoj, nego i u drugim zemljama Europske unije, pa samo na temelju podataka o rastu cijena kod nas nije moguće zaključiti ni je li život u našoj zemlji skup, niti koliko je on dodatno poskupio tijekom prošlogodišnjeg divljanja cijena.

Da bismo procijenili jesmo li skupa zemlja ili ne, moramo prvo znati koliko zarađujemo i koliko time što zarađujemo možemo kupiti. Prema Eurostatovim podacima, hrvatski BDP po stanovniku prilagođen za razliku u kupovnoj moći našeg dohotka tijekom 2022. godine dosegnuo je 73 posto europskog prosjeka. Nadalje, prosječno hrvatsko kućanstvo u prošloj godini moglo je kupiti roba i usluga u iznosu od 14,7 tisuća eura.

Za usporedbu, prosječno europsko kućanstvo moglo si je priuštiti kupnju roba i usluga u iznosu od gotovo 18 tisuća eura. S obzirom na to da Eurostat prilagođava navedene podatke za razlike u kupovnoj moći te razini cijena roba i usluga u pojedinim zemljama, razlika između 14,7 i 18 tisuća eura znači da si je prosječno hrvatsko kućanstvo dohotkom kojim raspolaže moglo priuštiti 18 posto manju količinu istih roba i usluga u odnosu na prosječno kućanstvo u drugim zemljama Unije. Ovi podaci, međutim, prije svega sugeriraju da je Hrvatska u usporedbi s mnogim drugim razvijenijim zemljama Unije relativno siromašna, no ne znači nužno i da je skupa za život.

No Eurostat objavljuje i podatke o razinama cijena po grupama proizvoda i usluga, a oni nam omogućuju izravno mjerenje jeftinoće ili skupoće života u Hrvatskoj. I ako je suditi po tim pokazateljima, 2022. će doista biti zapamćena kao godina u kojoj je život u Hrvatskoj značajno poskupio. Krenimo od cijena hrane i pića, na koje prosječno hrvatsko kućanstvo izdvaja čak četvrtinu ukupnog budžeta. U 2022. razina cijena hrane i bezalkoholnog pića u Hrvatskoj je u odnosu na prosječnu europsku razinu cijena hrane i pića povećana za čak 3,5 posto u odnosu na 2021. Prosječni rast razine cijena hrane i pića u odnosu na europski prosjek u ostalim zemljama Unije bio je značajno manji i iznosio je 1,6 posto. To znači da je razina cijena hrane i pića u Hrvatskoj rasla za 1,9 postotnih bodova ili 119 posto brže u odnosu na druge europske zemlje.

Uslijed ovako visokog rasta razine cijena hrane i pića Hrvatska je prošle godine zabilježila i neslavnu obljetnicu. Naime 2022. je prva godina u hrvatskoj povijesti u kojoj su cijene hrane i pića i službeno veće od europskog prosjeka. Konkretno, razina cijena hrane i pića prošle godine bila je za 1,1 posto veća od prosječne europske razine tih cijena, bez obzira na to što dohodak prosječnog hrvatskog kućanstva doseže tek 73 posto europskog prosjeka. Usporedbe radi, ako je suditi po Eurostatovim statistikama, prosječno slovensko kućanstvo, koje na potrošnju izdvaja 17,6 tisuća eura, dakle 20 posto više nego mi, kupuje hranu i bezalkoholna pića po istoj cijeni kao i prosječno hrvatsko kućanstvo. Ujedno, hrana i bezalkoholna pića jedina su robna kategorija u kojoj Hrvatska bilježi višu razinu cijena u odnosu na prosjek Europske unije. Dakle, barem što se tiče hrane i bezalkoholnog pića, život u Hrvatskoj sada je i službeno skup!

No skupoća života u Hrvatskoj ne zaustavlja se samo na hrani i piću. Naime i neke druge kategorije roba i usluga su tijekom 2022. zabilježile značajno veći rast razine cijena u odnosu na prosjek ostalih europskih zemalja. Te kategorije roba i usluga, doduše, u prosjeku su još uvijek jeftinije u odnosu na prosječnu razinu cijena koja se bilježi u Europskoj uniji, no ovim tempom tu ćemo razliku u cijenama vrlo brzo istopiti. Prvu kategoriju roba za koju se može očekivati da će uskoro postati skuplja u Hrvatskoj u odnosu na prosjek zemalja Unije čine odjeća i obuća, a koja je u Hrvatskoj u 2022. bila svega 3,8 posto jeftinija u usporedbi s prosjekom Unije.

Razina cijena obuće i odjeće, na koju prosječno hrvatsko kućanstvo izdvaja šest posto kućnog proračuna, tijekom 2022. godine rasla je za čak 3,2 postotna boda brže u odnosu na prosjek drugih europskih zemalja. Razina cijena kulturnih i rekreacijskih usluga, na koje izdvajamo daljnjih pet posto kućnog proračuna, rasla je pak za 1,7 postotna boda brže od prosjeka drugih zemalja. Razina cijena hotela i restorana, u što ubrajamo i usluge kafića i na koje također odvajamo pet posto ukupnog kućnog proračuna, rasla je za 1,2 postotna boda brže u odnosu na prosjek europskih zemalja. I konačno, razina cijena duhana i alkoholnih pića, na koje također izdvajamo pet posto kućnog proračuna, rasla je za 0,4 postotna boda brže od prosjeka europskih zemalja.

Nema dakle sumnje - život u Hrvatskoj je prošle godine, barem što se navedenih kategorija roba i usluga tiče, značajno poskupio. No moramo se zapitati kako je uopće moguće da naši građani spajaju kraj s krajem uz za petinu manje iznose u kućnim proračunima u odnosu na europski prosjek te cijene nekih roba i usluga koje su već sada veće od europskog prosjeka ili kojima se razina cijena toliko brzo povećava da će ubrzo sustići europski prosjek? Sigurna sam da svaki čitatelj ima vlastito objašnjenje za hrvatsko umijeće spajanja kraja s krajem, no podaci Eurostata upućuju na važan razlog koji našim građanima omogućava da prežive. Taj se razlog zove administrativno određene cijene.

Krenimo od cijena režija. Na njih se odnosi 17 posto proračuna hrvatskog kućanstva, a one su u prosjeku 45 posto niže od prosjeka drugih europskih zemalja te su (uz iznimku Mađarske) daleko najniže u Uniji. Drugim riječima, iako se mnogima režije koje plaćaju čine iznimno visoke, da njihovu cijenu ne reguliraju država i državne agencije, posve je izvjesno to da bi one bile značajno više. Razina cijena režija u Hrvatskoj tijekom 2022. smanjena je za 10 posto u odnosu na europski prosjek zahvaljujući subvencijama Vlade, što u ovom konkretnom slučaju znači da je u Hrvatskoj cijena režija zapravo ostala ista, a u ostalim zemljama Unije povećana je uslijed rasta cijena energenata u prosjeku za 10 posto.

U odnosu na europski prosjek, u Hrvatskoj je iznimno niska i razina cijena zdravstvenih usluga, opet dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da se zdravstveni sustav financira iz državnog proračuna, pa su mnoge zdravstvene usluge besplatne, iako možda ne i jednako kvalitetne kao u razvijenijim zemljama Unije. Razina cijena zdravstvenih usluga u 2022. ujedno se još smanjila, za 0,2 posto, dok se u Uniji u prosjeku povećala za dva posto. Nisku razinu cijena biježe i usluge obrazovanja, također za 45 posto niže od europskog prosjeka, te su, uz iznimku Bugarske i Rumunjske, najniže u Uniji. I ove usluge su najvećim dijelom financirane iz javnih sredstava, što tjera privatni obrazovni sektor da se natječe s javnim cijenama, nižima nego što bi se to očekivalo s obzirom na dohodak kojim raspolažu hrvatski građani.

Što nam zapravo govore sve ove brojke? One nam govore da kada je skupoća življenja u Hrvatskoj u pitanju, postoje dvije sfere. Sfera tržišno određenih cijena, koja čini život u Hrvatskoj natprosječno skupim, i sfera administrativno određenih cijena, koja čini život u Hrvatskoj prilično jeftinim. Cijene roba i usluga koje ne regulira država, poput hrane i pića, odjeće i obuće te kulture i rekreacije, u pravilu su značajno veće nego što bi to sugerirala razina dohotka koji ostvaruju hrvatski građani. Zbog visoke razine cijena tih dobara i usluga u odnosu na prosjek Unije, život u Hrvatskoj definitivno je skup i prethodne godine postao je još skuplji. Razlozi za visoku razinu cijena tržišnih dobara i usluga su mnogobrojni, od više stope poreza na dodanu vrijednost i turističke potražnje do mnogobrojnih tržišnih barijera, relativno malog tržišta i nedostatka istinske konkurentske utakmice na mnogim tržištima, što omogućuje kompanijama značajnu količinu kontrole nad određivanjem tržišnih cijena.

No skupi hrvatski život bio bi još skuplji da država administrativno ne određuje cijene režija te da ne ulaže silna sredstva u besplatno zdravstvo i obrazovanje, što u konačnici prisiljava i privatni zdravstveni i obrazovni sektor da drže cijene vrlo niskima za europske prilike. To ujedno znači da država administrativnim određivanjem cijena i velikim, no često neučinkovitim, ulaganjima u zdravstvo i obrazovanje zapravo omogućuje kućanstvima kupnju određenih dobara i usluga po cijenama koje su značajno niže i od europskih i od tržišnih. Na takav način država djelomično nadoknađuje pritisak na životni standard koji naši građani osjećaju zbog visoke razine cijena dobara i usluga što se određuju tržišnim putem. Takva situacija, međutim, sasvim sigurno nije dugoročno održiva jer se oslanja na proračunsku potrošnju i zaduživanje. Naprimjer, zbog prošlogodišnjeg administrativnog zamrzavanja cijena energije kako život u Hrvatskoj ne bi dodatno poskupio, Vlada je prisiljena dokapitalizirati HEP proračunskim novcem. Istovremeno, zdravstveni sustav iz godine u godinu probija sve proračunske limite i sasvim je očito da ga treba racionalizirati.

Drugim riječima, rashodi iz državnog proračuna dobrim dijelom služe tome da bi učinili život u Hrvatskoj koliko-toliko jeftinijim. No takva struktura proračuna nije razvojna, već socijalna i usmjerena na permanentnu kupovinu socijalnog mira. Ona će postati upitna tek kada se državna blagajna u potpunosti isprazni, iako takva kakva je sada nema mogućnost da potakne brži rast BDP-a i životnog standarda. Da nema proračuna usmjerenog na kupovinu socijalnog mira, skupi život u Hrvatskoj vjerojatno bi bio još skuplji, a građani još nezadovoljniji. No s obzirom na to da s takvim proračunom živimo praktički od početka naše neovisnosti i da hrvatska ekonomija zahvaljujući neprovođenju reformi ne raste dovoljno brzo tako da građanima osigura značajnije povećanje dohotka i kupovne moći, teško da će se naći politička volja i hrabrost da se on tako skoro izmijeni.