Grad je to čeličana, brodogradilišta i svih onih industrija čije je vrijeme prošlo. Grad je to koji se desetljećima bori s teretom svoje bogate i prosperitetne prošlosti, ali i onaj koji hrabro gleda u budućnost. Pravi grad za one koji traže više od uglađenih turističkih atrakcija. Grad kriminala i umjetnosti, znanosti i prostitucije, noževa i poljubaca. Buduća ratna zona.

'Obični ljudi su Brexitom iskazali svoj nacionalni ponos', objašnjavao je David Goodhart na europskoj konferenciji o građanskom obrazovanju razloge zbog kojih su ljudi na referendumu glasali za izlazak iz Europske unije. 'Mi smo ovime stavili nacionalne interese iznad europske birokracije i Brisela.' – pristojno engleski je nastavio gosp. Goodhart, rođen u Londonu u višem sloju britanskog društva. Kao mladić pohađao je, baš kao i Boris Johnson, Eton College, a sad kad su dečki nešto stariji savjetuje istoga u vezi košmara koji se nazire u Velikoj Britaniji.

I nema ništa čudno u ovom općeprihvaćenom objašnjenju rezultata referenduma. Nije čudno čak ni to da u ime običnih ljudi govori onaj koji ih vjerojatno iskreno prezire i onaj koji s njima ne bi ni pivo popio. Čudno je da David takve stvari govori u srcu Škotske u kojoj su ljudi glasali za ostanak u Europskoj uniji. Još je čudnije da u Glasgowu spominje nacionalni ponos. 'What fucking national pride!' – ispod glasa, ali vrlo bijesno, komentirao je 60-godišnji sveučilišni profesor povijesti. Tako obično počinju ratovi.

Dalmarnock u istočnom dijelu Glasgowa već pomalo i izgleda kao ratna zona. Na ulicama ostavljeni automobili i frižideri, policija u punoj opremi, bande na uglovima ulica i visoka razina nezaposlenosti i maloljetničke trudnoće. U ovom dijelu grada očekivana životna dob muškaraca je oko 65 godina što je točno 15 godina manje nego u zapadnom dijelu grada. U gradu u kojem svaka stanica metroa znači smanjenje životne dobi za gotovo dvije godine, priča o različitim nacionalnim ponosima naći će posebno plodno tlo. U situaciji kada ulice više liče onima u Kabulu nego onima u Oslu, udice različitih političara izgledat će posebno primamljivo. Na mjestima gdje postoji jasna povijesna i vjerska podjela poput Sjeverne Irske i onima u kojima je gotovo nemoguće utjecati na nejednakosti poput Glasgowa neće biti posebno teško potpaliti iskru sukoba. Taj će se sukob samo prividno voditi oko pitanja ponosa i nacionalnosti, a zapravo će glavna meta biti prirodni resursi poput onih u Sjevernom moru.

'There's no fucking chance of war here', odgovorio mi je vrlo prijateljski čovjek kojeg sam sreo u pubu u subotu navečer nakon što sam mu objasnio svoju tezu o mogućem sukobu. Njegove riječi zazvučale su mi kao one izgovarane u listopadu 1989. širom bivše države. 'No offence, we are not Balkan beasts', nastavio je iskreno. Lišen želje da objašnjavam da ljudi nisu zvjeri u Škotskoj i Engleskoj, pa ni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Srbiji, samo sam rekao da se nadam da je u pravu.

Kad su dečki i cure iz Etona, Westminstera i Londona odlučili isplesti priču o izlasku iz EU nisu predvidjeli da se iza ugla krije situacija iz koje nema jednostavnog izlaza. Tako to obično bude kada pohlepa zaslijepi razum. Cijela ta priča o nacionalnom ponosu je ona rojalistička, monarhistička ili u najboljem slučaju engleska. S ostalim dijelovima Velike Britanije ona nema puno dodira. Ljudi na ulicama Cardiffa će im to reći na pomalo uvijen način, u Glasgowu će ih opsovati, a u Belfastu počastiti Molotovljevim koktelom. Subotom navečer ulice Glasgowa izgledaju kao mješavina cirkusa i urbane ratne zone. Hodajući užarenim ulicama promatrajući sve te ljude kako pjevaju, plešu i padaju te osluškujući zavodljiv ritam pijanih otočnih noći u kojima se miješaju mirisi alkohola, krvi, ponosa, povraćanja i kebaba pomislio sam – smrdi na rat.