Hrvatske crkvene i konzervativne udruge dobile su očekivanu pomoć umorne, razočarane, neuspješne, nepopravljive i odbačene Judith A. Riesman (rođena 1935.), nekadašnje autorice komercijalnih jinglova, koja desetljećima slovi kao najpoznatija i najglasnija kritičarka suvremene nastave seksualnog odgoja. Ovih dana ona se višekratno obraćala hrvatskoj javnosti, pa čak i u zgradi Sabora, dok je već u pismu potpore upućenom jednoj jednoumnoj televizijskoj urednici, Hrvatsku unaprijed upozorila kako moderan seksualni odgoj neizostavno potiče povećanu dječju seksualnu aktivnost, pobačaje maloljetnica, širenje spolnih bolesti, porast otmica djece, nepotrebna cijepljenja, diktatorski odgoj i seksualno nasilje. Mnogo opomena, a malo prave istine: u njezinoj Americi, bez obzira na procvat seksualnog odgoja i neobuzdanu pornografiju, broj pobačaja se smanjio za osam posto od 2000. do 2008., stopa rastava je manja negoli ikada, a maloljetnička trudnoća je najniža u posljednjih nekoliko godina.

Džihad protiv erotoksina

U svom tridesetgodišnjem križarskom pohodu, ona je, kao posljedicu dugogodišnjeg uživanja u pornografiji, izmislila pogubni 'erototoksin', koji se navodno ovisnički stvara u ljudskom mozgu, a kojega nikada i nigdje nitko nije mogao pronaći i dokazati, dok je potpuno propao njezin pokušaj da na primjerima tisuću karikatura, fotografija i crteža iz 'muških magazina' dokaže da ovu vrst izdavaštva zbog pogubnog utjecaja na duševno zdravlje treba jednako ograničiti kao i prodaju cigareta. Ona tvrdi da je seksolog Albert Kinsey potakao globalnu poplavu pedofilije, a njemački homoseksualci izazvali holokaust. Na svojoj webstranici ona se svesrdno nudi svima koji je žele slušati, ali sama ne želi čuti nikakva neugodna pitanja, kao što su to dokazali već njezini prvi zagrebački istupi. Ona poziva na svete ratove, ali izbjegava svaku ozbiljnu bitku, koja bi se temeljila na bilokakvoj znanstvenoj pouzdanosti.

Zlorabili su djecu kako bi bili djeca?

Ta njezina otkrića i tvrdnje nije prihvatio nitko ozbiljan, dok i u samim teološkim krugovima i u Hrvatskoj, pojedini crkveni uglednici nisu ni izdaleka toliko oštri u preispitivanju pedofolije, koju gospođa Riesman redovno opisuje kao najveći Kinseyev grijeh. Tako u toj kakofoniji svega i svačega, zvanih i nezvanih, obrazovanih i zaluđenih, dr. Ivica Raguž, voditelj Odsjeka za sustavnu teologiju pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu i glavni urednik znanstvenog časopisa KBF-a – Diacovensia, u intervjuu na jednom vjerskom portalu (Bitno.net od 16. siječnja 2013.), vrlo obzirno objašnjava kako 'pedofilija predstavlja neku vrstu perverzne nostalgije za izgubljenom nevinošću i jednostavnošću. U djetetu se traži nevinost' - kaže on –' jer su odrasli već sve isprobali. U njemu se također traži jednostavnost odnosa, jer su odnosi između muškaraca i žena postali opterećujući. Pedofilija je posljedica i sveopće infantilizacije stvarnosti. Odrasli su prestali biti odrasli u smislu preuzimanja odgovornosti za svijet, ponašaju se poput djece, ne žele odrasti. Zato perverzno traže djecu kako bi bili djeca'. Ovaj složeni intervju svakako treba pročitati u cijelosti.

U tim osobitim tezama, profesor Raguž se nije previše udaljio niti od onoga što je osobno Papa objavio u svom božićnom obraćanju kardinalima 2010., kada je ustvrdio da je u sedamdesetim godinama pedofilija bila smatrana gotovo normalnom, pa je tek nakon tog vremena postala 'apsolutno zlo'. Papa priznaje da su takva mišljenja imala odraza i u teologiji, te se sve mora staviti u kontekst vremena, budući da ni zlo, ni dobro ne postoji samo po sebi, već samo 'nešto što je gore' i 'nešto što je bolje' od nečega drugoga. U odnosu na druge Papine istupe, ovo se čini kao vrlo liberalni svjetonazor, pa čak i protivi bojovnim pokličima onih, koji sada ovu vlast u Hrvatskoj optužuju da na osnovu Kinseyevih knjiga, objelodanjenih još 1948. i 1953. godine, ponovno šire kinsejevsku pedofiliju. U njegovo vrijeme pedofilija (ili točnije edofilija, koja čini seksualnu zloporabu pubertetlija), baš kao što tvrde i Papa i Raguž, nije bila 'apsolutno zlo', pa se tako i službena Crkva ponekad brani na isti način, kao što se brane i suvremeni zagovornici osporenih Kinseyevih seksualnih sloboda.

Zavjera šutnje

Nakon što su ipak buknuli pedofilski skandali oko seksualne zloporabe djece u redovima rimokatoličkih svećenika u SAD, Austriji, Njemačkoj, Irskoj i Nizozemskoj, Papa je odlučno zatražio da se svako takvo zlodjelo mora odmah prijaviti policiji, ali nije rekao što će se dogoditi onima, koji su znali, a ipak štitili kolege, bilo šutnjom, bilo premještanjem u druge župe, kao što se to ponekad događalo u Hrvatskoj. Ova priča još nije završena, budući da je u Njemačkoj ponovno buknuo skandal, jer su neke lokalne crkvene vlasti, bez obzira na sve dogovore i obećanja, neovisnoj komisiji koju je podupro i vrh Crkve, ipak odbile pristup odgovarajućim arhivama i dokumentima, dok katolički fundamentalizam jača i među njemačkim liječnicima. Oni su u jednom razvikanom slučaju (Koeln) nekoj silovanoj djevojci u klinici, koja uživa i novčanu potporu države, odbili pripisati 'pilulu za dan poslije', kako bi se spriječilo neželjeno (a zločinačko) začeće.

Novi konzervativizam diže glavu i na mnogim drugim stranama, a ne samo u Hrvatskoj. U Poljskoj Parlament nije odobrio istospolne brakove, u Francuskoj se bitka oko istospolnih sloboda i prava preselila na uzavrele ulice, u znanstvenim krugovima se još vodi neizvjesna polemika oko jedne opsežne znanstvene studije Marka Regnerusa ( iz 2012. godine), profesora Univerziteta u Austinu (novorođeni katolik), koji dokazuje da djeca odrasla u istospolnim brakovima, u usporedbi sa svojim vršnjacima iz heteroseksualnih obitelji, ipak imaju mnogo više problema sa obrazovanjem, zapošljavanjem, poštivanjem zakona, zaraznim bolestima i ovisnošću. Protivnici Regnerusa nisu uspjeli dokazati da je taj profesor pogazio neke osnovne znanstvene norme, ali mnogi tvrde da rezultati sami po sebi, nisu bili neočekivani. Baš kao djeca obojenih, i djeca iz istospolnih obitelji cijelog su života obilježena društvenom stigmom, mobbingom i nasiljem, pa otuda i njihov relativni društveni neuspjeh i brojne psihološke nevolje u odnosima sa neprijateljskom okolinom.

Sanjine jabuke i Bozanićev tamjan

I dok ekspresno uvedeni zdravstveni odgoj paradno brani supruga Premijera, koja tvrdi da čovjek treba jesti samo kada je gladan, poput životinja u kavezu, Premijer se ne želi izjasniti o iznuđenom povlačenju jednog – doduše vrlo lošeg, providnog i prozirnog kazališnog plakata. Sekularnu čast ove Vlade histerično brani ministar obrazovanja, koji se odbija susresti s visokim rimokatoličkim izaslanstvom, pa tako – kao i u mnogim drugim stvarima – propušta onu posljednju prigodu da jednima i drugima daruje ono što ih jedino zanima – spašavanje vlastitog obraza. No i lijevi jezuiti oduvijek su patili od potpunog nedostatka minimalnog diplomatskog sluha, pa kada su sukobljene strane na ovaj način sudare sa vlastitim zidovima, nitko ne želi biti prvi koji će i onim drugima ponuditi toliko potrebne spasonosne ljestve.

Čak i tamo gdje se prividno čini da stoljećima mogu opstati samo iste, nepromjenjive i vječite istine, kao što to tvrde najtvrdokorniji zastupnici velikih vjeroispovijesti, ispod tog vječitog leda ipak teku žive rijeke, koje jednom moraju izbiti na površinu, dok bi svaka dobra vlast koja želi upravljati, a ne samo vladati, morala težiti što širem društvenom koncenzusu. I u nekim crkvenim, i u nekim vladinim reakcijama, dolazi do procvata 'novog fundamentalizma', koji se u svim kriznim razdobljima u prvom redu očituje kao neki imaginarni, a ipak vrlo opasni žal za nekom davnom idealnom prošlošću, kada se sve znalo, a ništa nije bilo podvrgnuto sumnji. A to ljudima ipak smrdi. I kada miriši na jabuke Sanje Milanović, i kada opija poput tamjana kardinala Bozanića.