Ovih su se dana usporedno s razmatranjem postupnoga popuštanja epidemiološki uvjetovanih restrikcija u javnome životu u dijelu medijskog prostora javili i glasovi koji tematiziraju termin parlamentarnih izbora što se imaju održati ove godine. Napisi su sezali od spekulacija o datumu koji bi premijerovoj stranci omogućio da političke takmace 'uhvati na prepad' i kapitalizira možebitne pozitivne efekte kriznog upravljanja i komuniciranja pojedinih članova Vlade, pa sve do lamentiranja kako se izbori neće moći provesti na prihvatljiv način, stoga može biti govora i o odgodi njihovog održavanja.

Što nas o postupanju u nesvakidašnjim okolnostima uči prošlost, kakav je ustavnopravni okvir te što se može učiniti kako bi se očuvao integritet demokratskog procesa bez stvaranja novih javnozdravstvenih problema?

Vlade nacionalnoga jedinstva

Povijesna iskustva koja se nameću u traženju smjernica postupanja u okolnostima sličnima sadašnjoj pandemiji obično se referiraju na ratno stanje. Prošlost nam pokazuje različite prakse. U Ujedinjenom Kraljevstvu za vrijeme ratnih napora i borbe protiv nacionalsocijalističke Njemačke parlament je (sukladno britanskom ustavnopravnom poretku i načelu supremacije parlamentarne vlasti) uzastopnim zakonima sâm sebi produžio trajanje mandata. Tako su zastupnici izabrani na izborima za Donji dom 1935. ostali u klupama u Westminsteru sve do kraja Drugoga svjetskog rata, 1945. godine. Međutim treba također naglasiti kako su ratne vlade Nevillea Chamberlaina i Winstona Churchilla pored njihovih torijevaca uključivali ministre iz redova laburista i liberala. Takve koncentracijske vlade Britanija je imala i tijekom 1930-ih godina, dok se borila sa socijalnim i ekonomskim posljedicama Velike depresije.

Drugim riječima, radilo se o vladama nacionalnoga jedinstva, kakve se formiraju u izvanrednim, ratnim okolnostima. Time je svakako uravnotežena, odnosno ublažena činjenica da je za čak pet godina produženo trajanje saziva parlamenta. Izvanredne mjere u izvanrednim okolnostima potrebuju izvanredne parlamentarne većine kako bi osigurale demokratski legitimitet.

Naše iskustvo iz Domovinskoga rata išlo je pak u sasvim drugom smjeru. Naime izbori za vrijeme rata (intrakonfliktni izbori, pojam kojim se tportalov kolumnist Boško Picula bio posebno bavio) u Hrvatskoj su korišteni u svrhu preobrazbe političkoga sustava i državnopravnog okvira, učvršćenje predsjednikove stranke na vlasti, ali i za održavanje privida normalnosti (primjerice, nikada nije formalno proglašeno ratno stanje).

Prijevremenim izborima 1992., usred rata, dovršena je transformacija u novi politički poredak, a smjena vlasti i stvaranje nove upravne strukture na terenu (županijski poredak i proliferacija broja gradova i općina) potvrđeni su lokalnim izborima 1993., na kojima je ogroman broj birača imao status prognanika, a birali su gradska i općinska vijeća koja nisu mogla doista preuzeti vlast nad svojim lokalnim sredinama. Izbori 1992., osim što su u istu nedjelju birani i zastupnici i predsjednik, ostat će zapamćeni i po tome što su tempirani za vrijeme teške ljetne žege, 2. kolovoza. Naposljetku, godine 1995. održani su prijevremeni izbori kako bi stranka na vlasti kapitalizirala ratnu pobjedu koja je svoj vrhunac doživjela u operaciji Oluja.

Poljska negativan primjer

Hrvatska nije jedina koja se suočava s pitanjem kako pomiriti javnozdravstvene prioritete s poštivanjem ustavnog poretka i redovitog održavanja procesa demokratskog odlučivanja. Međutim neki slučajevi mogu nam poslužiti kao jasni negativni primjeri, odnosno pokazatelji što i kako ne bi trebalo postupati u novonastalim okolnostima.

Poljsku u svibnju očekuju predsjednički izbori. Uslijed sadašnje pandemije mnogi su u toj zemlji tražili odgodu izbora, bilo na godinu dana, prema prijedlogu oporbene Građanske platforme, bilo čak na dvije godine, kako su smatrali neki ustavnopravni stručnjaci. Međutim vladajuća stranka Pravo i pravednost (PiS) odlučila je iskoristiti svoju parlamentarnu premoć te preko noći progurati izmjene izbornog zakonodavstva koje su predvidjele dopisno (poštansko) glasanje za zdravstveno ugrožene skupine (osobe kojima je izrečena mjera samoizolacije te starije stanovništvo), ali ne i za, primjerice, brojnu poljsku dijasporu. U konačnici je PiS ipak reterirao te predložio glasanje poštom za sve građane, što pak predstavlja velik logistički izazov. Oporba, koja kontrolira Senat te tako može odugovlačiti, ali ne i spriječiti donošenje novoga zakona, traži proglašenje izvanrednoga stanja, a time i pravnu podlogu za odgodu izbora do smirenja javnozdravstvene ugroze.

Sjedinjene Američke Države imaju već ustaljenu praksu omogućavanja prijevremenog glasanja poštom, kao na predizborima, tako i na općim izborima. Međutim početkom ovoga mjeseca predizbori u saveznoj državi Michigan održani su u uvjetima ograničenih mogućnosti poštanskog glasanja te formiranja dugih redova na biralištima, uz sjenku prijetnje širenja zaraze. Republikancima je otežavanje pristupa glasanju bilo važno kako bi progurali izbor suca u ovoj saveznoj državi koji će pak ostvariti većinu u sudskom vijeću što treba donijeti zakon za postroženje uvjeta registracije i identifikacije na općim izborima, što je već prokušana metoda otežavanja glasanja nižim socioekonomskim slojevima u SAD-u. Predizbori u mnogim drugim saveznim državama su odgođeni ili u potpunosti pretvoreni u dopisno glasanje. Premda to više nema utjecaja na rezultat procesa nominacije demokratskog kandidata, budući da je Bernie Sanders odustao od daljnje kampanje i time de facto omogućio Bidenu da se sučeli Trumpu u studenome, ono ima implikacije na daljnji suživot koronavirusa i slobodnog demokratskog odlučivanja u Americi.

Tijekom ožujka su u Francuskoj i Bavarskoj održani lokalni izbori te se poprilično opravdano smatra da su ovi procesi dodatno pridonijeli širenju zaraze.

Koji su datumi u igri?

Redovno trajanje aktualnog, devetog saziva Sabora traje sve do 14. listopada. Ako bi se Sabor tek tada raspustio, a predsjednik donio odluku o raspisivanju istoga dana, oni bi se mogli održati najranije 15. studenoga, a najkasnije 13. prosinca. Ako bi se željelo izbjeći predizbornu kampanju u predbožićnom razdoblju, bilo bi prikladnije unutar tog perioda izbore zakazati za neki raniji termin, dakle 15., 22. ili 29. studenoga.

Kada bi saborska većina glasala za svoje nešto ranije raspuštanje, s krajem proljetno-ljetnog turnusa zasjedanja, 15. srpnja, izbori bi se mogli održati u rasponu od 16. kolovoza do 13. rujna. Potonji termin bio bi i najbliži onome od prije četiri godine, 11. rujna. U slučaju da se Sabor raspusti s prvim danom jesensko-zimsko zasjedanja, 15. rujna, Milanoviću bi na raspolaganju za odluku o raspisivanju izbora bile nedjelje od 18. rujna do 8. studenoga. Uzevši u obzir to da Svi sveti nisu baš prikladan dan za parlamentarne izbore, na raspolaganju bi bili 18. i 25. listopada te 11. studenog.

E-izbori, glasanje poštom

E-izbori, odnosno glasanje putem interneta, inovacija je koju svakako treba razmotriti u budućnosti i početi stvarati tehničke, pravne i upravne pretpostavke za njenu implementaciju. Međutim, premda je u proteklim tjednima državna i javna uprava pokazala zavidnu sposobnost (prinudne) digitalizacije, potpun prelazak na mrežno glasanje nije nešto što će biti moguće uvesti preko naći. Uz to, uzevši u obzir da značajan dio naših starijih sugrađana ne koristi ni druge, konvencionalnije oblike tehnologije (poput bankomata), takva bi promjena stvorila dubok digitalni jazi i kao posljedicu imala nejednaku dostupnost glasanja.

Glasanje poštom je manje zahtjevna forma od internetskoga glasovanja, no također zahtijeva prilagodbu za koju nije posve izvjesno kako ju uspješno pripremiti u kratkome roku.

Poučena negativnim iskustvima iz prošlosti, javnost zasigurno ne bi blagonaklono gledala na izmjene izbornoga zakonodavstva u izbornoj godini. Premda se radi o preporuci Venecijanske komisije Vijeća Europe, a ne o zakonskom imperativu, za slobodne i poštene izbore važno je da se održavaju po unaprijed poznatim pravilima, koja nisu podložna prigodnim pravnim i administrativnim smicalicama. Ako bi se zbog pogoršanja epidemiološke situacije doista moralo krenuti s inovacijama u izbornome procesu, Sabor bi morao težiti što većem stupnju konsenzusa o tome pitanju, dakle preko apsolutne većine zastupnika koja je potrebna kod donošenja takvoga organskog zakona.

U nadi da će javnozdravstvena ugroza splasnuti, ali i svjesni da opasnost neće tako brzo u potpunosti proći te da bi u kasnu jesen moglo doći do novog rasplamsavanja, grane vlasti trebat će mudro tempirati trenutak izbora, poželjno za ranu jesen. Birališta će trebati opremiti sukladno epidemiološkim smjernicama – uz zaštitnu opremu članova biračkog odbora, dezinfekcijska sredstva, razmake i provjetravanje. Idealno bi bilo kada bi se propisno zaštitili i svi birači, a i kad bi se strogo izbjegavalo korištenje istih, zajedničkih kemijskih olovaka za glasanje. Predizborne kampanje će se trebati osloniti na televiziju, društvene mreže, tisak i plakate, dok će skupovi i 'hodanje po terenu' morati izostati. Uzevši to u obzir, kampanje bi mogle biti skromnije, ali i transparentnije financirane.

Uz dobru organizaciju, discipliniranost u (samo)zaštiti sukladno postulatima javnoga zdravstva i malo sreće, možemo imati izbore koji će biti na istoj, a možda i boljoj razini kvalitete provedbe od dosadašnjih.