Pravosudni sindikat Srbije ima lijep običaj svakoga lipnja organizirati sportske igre i ostale provode na Dunavu, u Kladovu. Osoblje hotela gdje su redoviti gosti cijeni te goste i priprema iznenađenje za svaku završnu večeru. Ove godine iznenaditi ih je trebao konceptualni performans Iustitia: djevojka odjevena poput božice Pravde, s tezuljom i mačem, sjedila je na prijestolju, a dvije gole cure predstavljale su alegoriju 'ogoljene istine' ležeći na stolovima, pokrivene hladnim predjelima i voćem. Podrazumijevalo se, veli direktor hotela, da gosti 'biraju očima, a ne rukama', kako je nekada pisalo po špecerajima. Sve je to svršilo mirno, uz mnogo slikanja – naravno. Cure su uzele honorar i neoštećene otišle za Beograd, gdje rade za neku modelsko-manekensku agenciju. Slike su, čujem, završile na zaslonima mnogih računala u Ministarstvu pravde.

Sve bi to bilo lijepo i fino da se ovih dana, devet mjeseci kasnije, od tog performansa koji vam se može i ne mora svidjeti nije napravila umjetna moralna panika po tabloidima bliskim vlasti. Objavljene su slike, nastalo je hinjeno zgražanje, počeli su komentari uobičajenih politički korektnih gurua: škandal, rodna diskriminacija, seksizam, neukus, sumrak morala; o tempora, o mores! Reagirale su feministice, Povjerenica za rodnu ravnopravnost, svi; samo je još Crkva falila. Neki kolumnisti napravili su od toga sprdnju: jedan je mrtvo-ozbiljno podsjetio na podvige velike konceptualne umjetnice Marine Abramović i da što se oni sada zgražaju; drugi je diskretno razmatrao što se sve i kako 'konzumiralo' i kako je cijela priča tehnički išla itd.

Onda se po tabloidima pojavila stanovita građanka s pričom da je riječ o njezinoj kćeri koju su 'trgovci ljudima oteli prije deset godina, pa je sada drogiraju i drže u frižideru da bi na njoj servirali te nareske'. Očita neubrojivost te gospođe nije nimalo smetala urednicima tabloida. Onda je jedna televizija pronašla dotičnu kćer; cura je liječnica i bilo joj je veoma neugodno objašnjavati o čemu je zapravo riječ. Direktor hotela objavio je precizno i logično priopćenje koje, međutim, nitko nije prenio.

Politička trgovina golotinjom

Iza tog tabloidnog cirkusa, međutim, postoji jedna potmula i podmukla politička intriga. Sindikat pravosuđa, naime, oštro je kritizirao očito neuspješnu reformu pravosuđa u Srbiji i ovih dana započeo je skupljati potpise pod peticijom za smjenu ministrice Snežane Malović, predsjednice Visokog savjeta sudstva i Kasacijskog suda Nate Mesarević i državnog tajnika Slobodana Homena. A je li tako? Onda su tabloidi odjednom, devet mjeseci kasnije, došli do saznanja o 'bludnim orgijama Sindikata pravosuđa'; treba li naglasiti da je riječ o tabloidima za koje i vrapci znaju da su na vezi kod tog istog državnog tajnika Homena? Naravno da je psihopatska priča o 'trgovini ljudima' i 'bijelom roblju' bila i dalje promicana, svim očitim dokazima usprkos. Nad tom sramotom nitko se, međutim, nije zgražao.

U današnja postmoderna vremena ovakvi konceptualistički nastrojeni 'performansi' mogu vam se i ne moraju svidjeti. Beogradski tjednik Vreme s gađenjem je konstatirao da se ne zna što je tu neukusnije: sam performans ili njegova politička zlouporaba. Ja sam – a tu nisam usamljen – skloniji liberalnijem pristupu: neka se ljudi zabavljaju do mile volje kako znadu, sve dok nema prisile i kršenja zakona; riječ je o punoljetnom svijetu koji slobodno odabire što će raditi.

Moralna panika koja je umjetno i – kako vidimo – s niskim namjerama proizvedena oko ove blesave zabave, druga je stvar. Kao prvo, neodoljivo sliči na isti takav 'kokainski škandal' oko Biljane Srbljanović, o čemu smo ovdje pisali. Svi sve znaju od samoga početka, a onda to puknu u tabloide mjesecima kasnije – kad im politički odgovara. O moralnoj panici i njezinoj fenomenologiji, tehnici i mehanici napisano je nekoliko pametnih knjiga, da vas sada ne gnjavim s tim. To je ono licemjerno čistunstvo koje karakterizira nadasve 'žurba', što reče onaj mudri franjevac u 'Imenu ruže' Umberta Ecca. Stanoviti bečki profesor psihoanalize imao bi o tome nešto reći. Moralno zgroženi malograđani sumnjivi su po definiciji; zato ih redatelji moralne panike tako rado i rajcaju. Računati na potajne poroke, u politici se uvijek isplati. Ponudite im fotku lijepe mlade gole cure pokrivene hladnim narescima i grožđem po delikatnijim mjestima, pa će odmah tiho pomisliti da što bi oni tu uradili (samo da mogu i da se usude), a izjavit će glasno da je to 'škandalozno, neukusno' itd.; svako moralno zgražanje – ukratko – sumnjivo je na prvi pogled; znamo mi dobro s kime imamo posla, hvala lijepa.