Viktor Orban prije nekoliko godina na originalan je način uputio čestitku mađarskim maturantima na njima izrazito važnim završnim srednjoškolskim ispitima. Nije tu bilo mjesta prigodnim trivijalnim uzrečicama poput 'Sretno!' (Sok szerencsét!), ni političko-bumerskom približavanju mlađim generacijama izrazima poput 'YOLO' (isto na svim jezicima). Mađarski se premijer odlučio obratiti školarcima geografskom kartom na kojoj je dobar dio današnje Hrvatske zapravo Mađarska (Horvátország pedig Magyarország).

Nije poznato koliko ga je srednjoškolaca u Budimpešti, Pečuhu ili Székesfehérváru poslušao i, ako jesu, koju su ocjenu dobili na osnovi fabriciranog Orbanova kurikuluma povijesti. Najbolji Orbanovi đaci ionako nisu u Mađarskoj, već kod nas, u Hrvatskoj – Gordan, Karolina, Stjepo, Željka...

Redom su to stariji učenici koji se vole kititi time da je njihova ideja Hrvatske čišća, nevinija i ispravnija nego vaša. U svojim izjavama sve bi uvijek dali za Hrvatsku i hrvatsko. Kad im neki budalasti Slovenac na granici zauzme dio polja i stavlja slovensku zastavu – sazivaju saborske odbore i dižu bune. Borit će se srcem i dušom za Prevlaku protiv nekih Crnogoraca po sudovima Europske unije, tvorevine koju preziru. Sve će otrpjeti i dati za Hrvatsku.

Osim u jednom slučaju. Šutjet će kao rijetko tko kad im slavuj iz Budimpešte zapjeva. Prije nekoliko dana Orban je, komentirajući situaciju s embargom na ruske energente, poručio: 'Oni koji imaju more i luke mogu uvoziti naftu na tankerima...', a za naše vrijedne učenike posebno dodao: '…da nam ga nisu uzeli, i mi bismo imali luke.'

Čovjek u izjavama uzima more, rijeke, planine i ravnicu – sve je njegovo, a ne naše. To što romantično plovi nekim davnim vremenima Viktorov je i mađarski problem. Činjenica da je većina naše današnje desnice apologetski raspoložena prema osobi i režimu koji svojata naš teritorij višegodišnja je konstanta i znak licemjerja tog dijela političkog spektra.

'Tu postoji jedno sjećanje, jedna povijesna reminiscencija otprije stotinu godina', rekao je prije nekoliko godina ministar vanjskih poslova. Ne mađarski, već hrvatski. Gordan Grlić Radman u briljantnoj je diplomatskoj logičkoj bravuri još dodao: 'Nikad Mađari nisu tražili da im se nešto vrati, a u migrantskoj krizi postavili su žicu tamo gdje su hrvatsko-mađarske granice, prema tome oni znaju gdje su granice.'

I drugi puleni 'tvrde' hrvatske desnice zazivaju Orbana. Tako Hrvoje Zekanović prije nekoliko godina kaže: 'Hrvatskoj treba hrvatski Orban, a, nažalost, ne vidim ni O od Orbana.'

Našim 'mađarskim maturantima' to će teško pasti, ali Orbanov je režim najveća (rekao bih i jedina) prijetnja hrvatskoj suverenosti i teritorijalnom integritetu u budućnosti. U maniri svog uzora Vladimira Putina, Orban sanja davno izgubljene slavu i sjaj. To mu prije svega koristi za unutarnje političke ciljeve kojima se pokušava prikazati pravim mađarskim suverenom. U ovom trenutku to je tek retorika za domaći teren, ali u Europi, u kojoj se sve više osjeća zadah rata, teške riječi uskoro će na nekim mjestima postati i stvaran sukob. Najgore bi u tom slučaju bilo osloniti se na one koji se danas nazivaju 'hrvatskom suverenističkom desnicom'. Oni imaju neograničeno razumijevanje za Orbanove teritorijalne pretenzije. Čini se da bi mu, kao i neki njihovi uzori u ne tako davnoj prošlosti, dali Dalmaciju i još k tome Rijeku i Kvarner - da se nađe.

Kao poslušni đaci, crvene bi karanfile stavljali u plotune mađarske mornarice pjevajući pjesmu ’Od stoljeća sedmog tu žive Hrvati...’.

Iz povijesti bi dobili čistu jedinicu (elégtelen).