Elon Musk kupio Twitter za 43 milijarde američkih dolara – vijest je koja se prošloga tjedna munjevitom brzinom proširila od Financial Timesa pa sve do lokalnih portala Ličko-senjske županije. Ova društvena mreža, koja s oko 190 milijuna korisnika širom svijeta po brojnosti zaostaje za konkurentima poput Facebooka ili Instagrama, svoju je relevantnost i utjecaj izgradila prije svega u političkoj sferi. Na Twitteru se koordiniraju revolucionarni pokreti poput Arapskog proljeća, organiziraju neuspjele zavjere poput nedavne nakon američkih izbora, ismijavaju novoizabrani hrvatski ministri, otkrivaju ruski vojni planovi. Mjesto je to i brzih informacija, žestokih rasprava, britkog humora…Potencijalno vrlo isplativa investicija jednog od najbogatijih svjetskih poduzetnika.

Najnoviju akviziciju Musk, međutim, nije popratio financijskim projekcijama zarade već je razloge kupnje objasnio u tvitu napisavši "Sloboda govora osnova je funkcionalne demokracije" dodajući da je Twitter mjesto rasprave o budućnosti naše civilizacije.

Musk nije detaljno objasnio što podrazumijeva pod slobodom govora kratko tvitnuvši da ograničenje slobode govora nikako ne bi trebalo nadmašivati zakon. Drugim riječima, zakonodavna vlast određuje granice slobode našeg izričaja, a ona je, premda to nije napisao, različita u SAD-u, Hrvatskoj, Putinovoj Rusiji, Kim Jong-Unovoj Sjevernoj Koreji, Erdoganovoj Turskoj ili Xi Jinpingovoj Kini. U ograničenom broju znakova kojima komunicira Musk se nije odredio niti o tome shvaća li slobodu govora samo kao pravo pojedinca ili se ono odnosi i na skupine i zajednice ljudi. U osnovnoj ideji sloboda govora odnosi se na podupiranje artikuliranja stavova i ideja bez straha od odmazde, cenzure ili pravnih sankcija. Ako je tako shvatimo, postavlja se pitanje vrijedi li ta sloboda artikulacije i u Muskovim tvrtkama, gdje se uporno bori protiv udruživanja radnika, ili samo na Twitteru.

Na udicu obećane 'slobode govora' zakačili su mnogi, od kojih neki u ovom poslu vide ogroman društveni problem, dok su mu se drugi iskreno obradovali. U Hrvatskoj se oduševljenje prije svega odnosilo na desni dio političkog i javnog života. Oni su u Musku prepoznali novog mesiju koji će onemogućiti navodni dominantno lijevi utjecaj na ovoj društvenoj mreži. Pritom nisu promislili da podržavaju poslovnu transakciju koja je najbolji primjer onoga protiv čega se inače bore - omraženi 'globalizam' i prevlast 'multinacionalnih ekonomskih interesa'.

Oduševljenje se prelilo i u političku sferu, pa je parlamentarna stranka Most, potezom koji bi se idealno uklopio u neku od epizoda Top liste nadrealista, podržala Muskovo preuzimanje Twittera. Svoju su podršku američkim dečkima popratili velikim slovima i s dva uskličnika: UVIJEK NA STRANI SLOBODE GOVORA! DOSTA JE CENZURE! Nije pri tom objašnjeno što se cenzurira, tko su cenzori, niti na kakvu se slobodu govora misli.

Za razliku od prošlih vremena, hrvatske političarke i političari danas su sve samo ne žrtve cenzure. Govore i previše, često nesuvislo i uvredljivo. Ono što nije jasno napisano jest da se u podršci Muskovoj nepreciznoj ideji 'slobode govora' nalazi otpor pretjeranoj političkoj korektnosti. Pritom se zanemaruje da Hrvatska, mnogi će reći na sreću, nije primjer takvog društva. Kod nas se bez nekih ustručavanja javno kritiziraju i vrijeđaju vjernici, ateistu, homoseksualci, žene, Srbi, Hrvati, crnci, bijelci, ljevoruki i oni s većom dioptrijom. Kakva cenzura postoji u društvu u kojem se političari međusobno nazivaju gojencem, gnojnim prištem, a zastupnik donosi vrećicu droge u Sabor? Gdje su te granice koje ograničavaju kad se na televiziji javno poziva na vješanje bivših predsjednika, a na stadionima viče "Ubij purgera“ i "Ubij tovara“.

Takva "sloboda govora" krinka je iza koje se kriju različiti interesi. U slučaju Muska oni su financijski, usmjereni ponajprije na stjecanje podataka o velikom broju ljudi i analizu njihova ponašanja te prodaju tih podataka oglašivačima. Što više ljudi "slobodno govori", to je promet veći, a najviše govore kad su usmjereni jedni protiv drugih. Udica 'slobodnog govora' dobro je zabačena kako bi se o važnim pitanjima poput onoga o koncentraciji informacijske moći u rukama bogatih milijardera i zlouporabi manje govorilo. Slično je i u hrvatskoj političkoj sferi, u kojoj banalno shvaćanje slobode govora znači da se prava pitanja uopće ne postavljaju. I tu je puno lakše djelovati protiv nekoga i za nečiji interes. Stvarna sloboda govora je ona u kojoj različiti pojedinci i skupine argumentirano raspravljaju propitujući odnose moći. Time se stvara osnova povezivanja i zajedničkog djelovanja na opću dobrobit. Prodaju nam nešto čega imamo možda i previše.