Početak nove financijske perspektive (2014. - 2020.) mnogo je obećavao, ali u Hrvatskoj se, nažalost, ne događaju novi scenariji koji bi ju trebali svrstati uz bok razvijenim europskim državama. Nemojmo se zavaravati, Hrvatska nije razvijena u odnosu na europski prosjek niti će to u ovoj perspektivi postati, ali činom pristupanja EU i novim pravilima igre koja su sada trebale biti u punom pogonu mogli smo napraviti korak naprijed, ali nismo jer je način razmišljanja u Hrvatskoj ostao isti.

Pojedine europske države koje su bile sinonim za negativne trendove i siromaštvo, kao što su Rumunjska i Bugarska, pa čak i sama eurozona, doživljavaju rast i imaju optimističnije ekonomske prognoze za 2014. za razliku od Hrvatske čiji BDP nepovratno tone od 2009.

Procedura prekomjerenog deficita u kojoj se nalazimo polako pokazuje svoje pravo lice, a Europska komisija jasno nam daje do znanja da neće tolerirati pomake manje od onih koje je inicijalno zacrtala. U takvoj situaciji, svaki novac koji bi Hrvatska mogla koristiti, a uz koji ne dolazi 5 i više postotnih poena troška, predstavlja potencijalnu slamku spasa.

Imamo li se, dakle, pravo nadati da će nas malo manje od 12 milijardi eura spasiti?

Čekajući čudo

Čak i kada bi 12 milijardi eura moglo spasiti Hrvatsku, mi ih ne bismo iskoristili. Naime, iz IPA-e smo dosad iskoristili 30-ak % alociranih sredstava, a ukoliko se do kraja 2016.g. popnemo na 50% isplaćenih sredstava, Grčić i ekipa mogu otvoriti šampanjac. O tome kakve smo clijeve postigli korištenjem ovih novaca bilo bi bespredmetno govoriti jer smo svi svjedoci situacije u kojoj se Hrvatska trenutačno nalazi.

Kao što već znate, IPA je na raspolaganju imala 12 puta manje sredstava pa bi bilo pravo čudo da u strukturnim fondovima pokažemo značajno veću agilnost i sposobnost (osim ako se u međuvremenu ne dogodi čudo koje svi priželjkujemo).

Dobra razvojna strategija i jasno određeni ciljevi, kao pretpostavka za pripremu kvalitetnog strateškog okvira za korištenje EU fondova u perspektivi 2014. - 2020., omogućili bi veći postotak iskorištenosti sredstava koja su na raspolaganju, ali i nešto još važnije - stvorili bi pretpostavke za oplođivanje tog novca, a to je ono što Hrvatskoj treba u ovom trenutku.

Nažaklost, na to možete zaboraviti još neko vrijeme jer nas Milanović i Grčić, naši tobožnji glavni stratezi, nisu uvjerili u to da znaju kamo idemo, a posljednji nacrti operativnih programa vraćeni su od strane Europske komisije s cijelim nizom ne baš oduševljavajućih komentara (previše prioriteta, nejasna strategija, nedostatak razvojnih ciljeva i sl.).

Novac iz Garancije za mlade nije stigao, a skandal s Mrsićevim, Milanovićevim i HZZ-ovim 'time out'-om tek se nedavno stišao. Trebam li napomenuti da se mjere još uvijek ne provode i da su nezaposleni još uvijek na čekanju?

Debakl i malih i velikih

Na lokalnoj razini situacija također nije blistava jer se EU fondovi percipiraju kao sredstva u službi politike i dobivanja sljedećih lokalnih izbora, a velik broj projekata koji se pripremaju nisu uklopljeni u razvojne strategije jer one na lokalnoj razini još uvijek ne postoje u većem dijelu zemlje. Ukoliko su izrađene, ključni projekti ne bave se privalečenjem investicija i stvaranjem poticajnog okruženja za otvaranje radnih mjesta, nego projektima uređenja trgova, ulica, fontana i slično, uz nekoliko iznimaka koje potvrđuju pravilo.

Situacija s velikim projektima nije naročito bolja. Takvi projekti zahtjevaju višegodišnju pripremu i redovitu komunikaciju s Komisijom koja ih, na kraju cijeloga procesa, odobrava. Hrvatska ima veliki potencijal za pripremu i provedbu velikih projekata, posebice u sektoru okoliša (otpad) i prometa (željeznice, plovni putovi i sl.), ali niti jedna Vlada nije dovoljno ozbiljno shvatila ovu prilike i tek nedavno je započelo ozbiljnije stvaranje preduvjeta za njihovu pripremu. Drugim riječima, veliki projekti u sektoru zaštite okoliša i prometa ugledat će svjetlo dana tek potkraj ove financijske perspektive, a za to su jednako odgovorne sve dosadašnje Vlade koje su imale prilike upravljati EU sredstvima.

Takav način razmišljanja i promatranje EU fondova kroz kriterij apsorpcije neće u mnogočemu promijeniti postojeće stanje u državi i gospodarstvu, niti će stvoriti prostor za rast i razvoj koji su nam toliko potrebni.

Možda ćemo i povući nominalno više od onoga što smo povukli za vrijeme IPA-e, odnosno sasvim je sigurno da hoćemo jer imamo i znatno više novaca na raspolaganju, ali pravi će problem nastati kad vladajući shvate da su, unatoč tomu, nastavili tapkati na mjestu jer način rada i razmišljanja nisu doživjeli znatne promjene u odnosu na IPA period.

Nažalost, čak niti konzultanti, koji bi mogli dati svoj obol procesu programiranja i jasnije identificirati potrebe na terenu, nisu neposredno uključeni u proces pripreme operativnih programa bez jasnog obrazloženja zašto je tomu tako, iako su redovito uključeni u pripremu i provedbu projekata i imaju vrlo značajno iskustvo.

Ostvarite ciljeve!

Summa summarum, EU fondovi, kako zasad stvari stoje, neće nam biti od velike pomoći ako Milanović i ekipa ne naprave veliki zaokret u vođenju države.

Doduše, oni će donijeti mnogo dobroga pojedinim organizacijama koje koriste sredstva, ali će cjelokupni poticaj vađenju države iz mulja izostati jer sredstva nisu usmjerena na pravi način.

Poznavajući kapacitete našeg premijera i činjenicu da mu je važnije eliminirati protivnike i kritičare od osmišljavanja neke nove strategije, šansa da će do kraja mandata iznjedriti rješenje za nezavidnu situaciju u kojoj se nalazimo, a koje će se značajno razlikovati od onih koja su trenutačno na snazi, jest vrlo mala, da ne kažem ravna nuli.

Jedina poruka koju mogu poslati, uzevši u obzir sadašnju situaciju, jest da svi potencijalni korisnici što više apliciraju za sredstva te da pritom ne razmišljaju o tome kako je važno zgrabiti novac, nego o tome koje će ciljeve s njime postići. Neka se vode vizijom razvoja svoje tvrtke, grada, općine, ustanove, udruge ili neke druge organizacije i neka tu istu viziju počnu pretvarati u stvarnost. Tako će, ako ništa drugo, barem sebi i svojim zaposlenicima osigurati bolju budućnost kad već premijer i svita to nisu u stanju.