Stigao je, eto, i taj dan, koji su mnogi u Hrvatskoj s nestrpljenjem iščekivali. Pisati o njemu možda bi bilo primjerenije u formi neke epske pjesme negoli suhoparnoga novinarskog komentara, Jer, u očima mnogih generali Ante Gotovina Ivan Čermak i Mladen Markač odavno su prestali biti obični ljudi, hrvatski vojnici i časnici, haški optuženici i pritvorenici, te su postali svojevrsni simboli. Nije to, naravno, bio njihov izbor, no, kako to ponekad biva, neki ljudi postanu dijelom šire priče i mimo svojih želja i planova. Kako će ta priča kojoj se danas ispisuje jedno od važnijih poglavlja na kraju završiti, do kraja dana ipak nećemo znati. Jer, kad danas sudac Alphons Orie napokon izrekne tu dugo iščekivanu i više puta odgađanu prvostupanjsku presudu 'Gotovini i ostalima', još uvijek nećemo znati čak niti konačni epilog sudskoga postupka, a kamoli svu njegovu pozadinu, uzroke, aktere i posljedice. Stoga su očekivanja od današnjega dana naprosto prevelika da bi bila ispunjena.

Kakva god presuda danas bude izrečena, istina o ratu u Hrvatskoj ni izbliza neće biti osvijetljena, a pravda za žrtve zadovoljena. Jer, kolikogod to mnogi često zaboravljali, Haški sud nije ni ustrojen da bi ustanovio istinu i kaznio sve zločine. Stvoren voljom međunarodne zajednice, koja nije imala ni volje ni snage spriječiti rat i sve njegove pogubne posljedice, taj je ad hoc ustanovljeni sud već od samog početka bio osuđen iznevjeriti nade žrtava rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - upravo onih koji su od njega najviše očekivali. Ograničenih ovlasti, odnosno lišen mogućnosti progona samog zločina agresije, financiran, kadroviran i u prikupljanju dokaza gotovo u potpunosti ovisan o svjetskim silama koje su na ovim prostorima imale neke svoje ciljeve i interese – ukupni rezultat njegova rada, nakon što za nekoliko godina zatvori vrata svojih sudnica, nipošto neće biti kolosalan (koga zanimaju detalji ovih tvrdnji, dovoljno mu je za početak prolistati knjigu 'Zločin i kazna' bivše glasnogovornice haškog tužiteljstva Florence Hartmann).

No, kolikogod bio slab u uspostavi mira i pravde, Haški je sud, a osobito njegovo Tužiteljstvo, itekako bio moćan kao instrument u postizanju određenih političkih ciljeva. Oni koji su njegov rad svojom nesuradnjom i političkim pritiscima uporno opstruirali, drugima su upravo suradnju s tim istim Sudom nametali kao preduvjet primanja u svoje društvo. Međunarodna se pravda, tako, još jednom pokazala kao selektivna pravda dvostrukih mjerila i netransparentnih pravila. Proteklih su godina žrtvom takve pravde bili pojedinci i narodi u Hrvatskoj i BiH, no već sutra, nažalost, ista sudbina čeka i druge male i slabe narode diljem svijeta.

Ipak, ako to i nije učinila dosad, možda je napokon došlo vrijeme da Hrvatska iz cijele te haške epizode izvuče i neke pouke. Umjesto očekivanja da joj pravdu donese netko drugi, ne bi li bilo bolje da ju, za svoje građane i na svome teritoriju, pokuša uspostaviti sama. I je li, tek nedavno podignuta, optužnica protiv generala JNA Aleksandra Vasiljevića zbog logora za vukovarske branitelje i civile upravo korak u pravome smjeru. Pa, ako zločin nad stanovnicima Vukovara i drugih ratom opustošenih hrvatskih krajeva nije kažnjen u Haagu, tko Hrvatsku može omesti da tu nepravdu ispravi ozbiljnim i vjerodostojnim sudskim postupcima koje će pripremiti ili voditi domaća odvjetništva i sudovi?!

Na kraju, što Hrvatsku priječi da pošteno i pravedno kazni i one počinitelje čiji se zločini danas stavljaju na teret hrvatskih generala? Ne samo što to zaslužuju oni sami, nego to zaslužuju i žrtve, odnosno članovi njihovih obitelji. Osim toga, a to se prečesto zaboravlja, i obični hrvatski građani zaslužuju život u miru i sigurnosti. A ni mir ni sigurnost nisu im zajamčeni dok u njihovoj blizini slobodno šeću ljudi koji su jednom pokazali da su spremni na ubojstvo, palež i pljačku, pruži li im se za ta nedjela prava prilika. Stvari su, kad ih se ogoli od visoke politike, skrivenih interesa i pokrivanja vlastite nesposobnosti, zapravo vrlo jednostavne: zločin zaslužuje osudu, žrtva pravnu satisfakciju, građani sigurnost, a država i oni koji su je stvorili poštovanje i dostojanstvo. Kad bismo se kao društvo barem oko toga uspjeli dogovoriti, s manje bismo neizvjesnosti mogli iščekivali presude o 'udruženom zločinačkom pothvatu', a s više dostojanstva i samopoštovanja takve kvalifikacije odbacivati.