Pojava je već evidentirana u manjem dijelu hrvatskih medija, samo se pridružujem zapažanju. Posljednjih tjedana ponovno je silno skočila cijena zapadnim diplomatima u Zagrebu, koje se, kao usred devedesetih, naširoko citira oko ključnih stvari u hrvatskoj politici, izvanrednih izbora, borbe protiv korupcije i tako toga. Promijenila se samo jedna sitnica.

Ovaj put zapadni ambasadori ne upiru prstom u HDZ, koji se u Tuđmanovo vrijeme sa sto dobrih razloga percipiralo kao stožer otpora europeizaciji Hrvatske, nego je to sada, pazi, SDP. Milanovićevu stranku se tobože secira, a zapravo mrcvari tupim analitičkim nožem, kao onu koja je kritiziranjem Mladena Bajića i Tomislava Karamarka tobože pokazala da se protivi borbi protiv korupcije. A tražeći izvanredne izbore, koji će, kao, ugroziti pristupne pregovore s Europskom unijom, SDP je, jasna stvar, i protiv ulaska Hrvatske u EU.

Naravno, ovoliku količinu notornih gluposti nije u stanju izustiti u rečenici-dvije ni netko čije poznavanje politike smiješ smatrati retardiranim. A iako među diplomatskim predstavnicima u Hrvatskoj imaš ovakvih i onakvih svata, ipak još nismo stigli dotle da nam i takve šalju. Zato je očito da spomenuti mediji ovim prodaju maglu, da baš ne kažem muda pod bubrege, jasno i zašto, da se dodvore Kosorovoj, čega bi se ona morala istinski prepasti. Jer na isti podinteligentni način oni su godinama podilazili i Sanaderu, pa se sada moraš zapitati nije li taj načelno daroviti političar i zbog toga završio u gnojnici u kojoj je završio.

Da se razumijemo, nije u ovim sluganskim rukoljubima kojima ti mediji obasipaju Kosorovu baš sve izmišljotina i laž. Premijerki doista dolazi podrška s važnih adresa, kao nedavno u Bruxellesu – iako ni izbliza onolika kako bi ona htjela da izgleda – a ovdje u Zagrebu javno ju je podupro i američki ambasador James Foley. Ali da bi zbog toga SDP bio percipiran kao euroskeptična stranka koja je iskočila ispod boljševičkog kamena, to je taman toliko retardirano koliko već rekoh da jeste. Osim toga, samo beskrajno naivni ili pristrani ne znaju da ključne međunarodne kancelarije podržavaju lokalne političare pod strogo utvrđenim uvjetima.

Podupiru ih samo dok su uspješni (što Kosorova koliko-toliko jeste, barem kada je riječ o borbi protiv korupcije), a čim postanu gubitnici (a Kosorova je na najboljem putu da izgubi borbu s ekonomskom krizom) okreću im leđa brže nego dok kažeš keks. I to je to. Ako Kosorova održi korupciju pod takvom kontrolom, ni manjom ni većom, da to ne ugrozi ulazak i komoditet stranog kapitala u Hrvatskoj, imat će podršku. U protivnom ne. Ako, nadalje, održi hrvatski ekonomski trabakul taman toliko na površini da ne ugrozi vitalni interes, a pogotovo da ne padne na teret stranim partnerima, imat će podršku. U protivnom ne.

I to je to, nema ničeg drugog. Sve je tu jasno, nema ništa odoka i bez računice. Zato je dozlaboga naivno i budalasto kada spomenuti mediji svakodnevno kolportiraju u javnost glavnu tezu Kosorove danas. To je da je ona dobra, odlična premijerka, ali da je Milanovićeva stranka i cijela opozicija zaustavljaju bacajući klipove pod njene 'reforme' i uopće sve čega se prihvati. Opozicija je, dakle, toliko snažna u svojoj destruktivnosti da pomisliš kako je već na vlasti. Premijerki očito nije jasno da time daje puno veće značenje kukuriku jatu nego što ta ptičad zaslužuje, što se uostalom vidjelo i na prošlotjednoj saborskoj raspravi o povjerenju Vladi. Tu se opozicija pokazala temeljito nesposobnom da nametne svoj ton u raspravi o korupciji, iako joj je u sabornici (pogotovo dok je ondje bio Sanader) pulsiralo pred očima samo srce korupcionaške mrcine.

Sada mnogi novinski analitičari nesmiljeno napadaju SDP da je izgubio saborsku bitku zato što se dao uvući u psovačku svađu s HDZ-om, no to je prigovor skoro jednako jadne razine kao ona koju se kritizira. Da, SDP-ovci su se dali uvući u zamku da ispadnu isti kao HDZ. Ali glavni problem je na sasvim drugoj strani, u tome što opozicija jednostavno nije idejno opremljena ni za kakvu drukčiju raspravu. Nije opremljena zato što o korupciji progovara istim jezikom kao HDZ-ovci, samo što mu je promijenila predznak. Ovi tvrde da se bore protiv korupcije, oni da se ne bore, i to je, blago nama, sve. Ništa drugo osim kočijaških psovki i bapskih naprdaljki ne može odavde ni ispasti.
A ne može sve dok se opozicija, pogotovo SDP, drže kao pijan plota posljedica korupcije, dok ih uzroci ne interesiraju, iako bi socijaldemokrate samo i jedino to trebalo zanimati. Očito je, naime, da se korupcija kod nas sama reproducira iz one iste gnojne podloge iz koje je šiknula i pljačkaška privatizacija devedesetih, te da se taj tip ekonomije ne može popravljati. Može ga se samo razoriti i napustiti. Isto vrijedi i za tip političke vlasti koji se sada čak i više nego u Tuđmanovo vrijeme ogolio isključivo na nikome odgovorne političke stranke, koje su u svojoj nedodirljivoj samodovoljnosti usisale sve, doslovce sve, ostalo oko sebe.

Ništa od toga SDP i ostale opozicijske stranke nisu izvoljele guknuti u saborskoj raspravi i, ako mene pitate, nije tu raspravu upropastio HDZ, nije čak ni Šeks, iako je, vidjelo se, poduzeo sve onim pećinskim urlikom da SDP treba zabraniti. Uništila ju je Milanovićeva stranka. Šeks je samo veselo gurnuo lešinu u grob. Ovdje treba upozoriti na još jedan paradoks koji se sada događa SDP-u. U ovim kretenskim optužbama iz provladinih medija da je ta stranka sada glavni predvodnik euroskepticizma u Hrvata, pa ispada da ni neka nova, crvena splitska Riva nije isključena, ima neke đavolske pravde.

SDP je napravio upravo obratno od onoga za što ga se optužuje. Napustio je sve pozitivne tradicije hrvatske ljevice, organiziranog radništva, sindikalizma, pa ako hoćete i hrvatskog partizanstva. A sve to samo zato da postane, isto kao i HDZ, što poslušniji i prilježniji đačić nove neoliberalno kapitalističke internacionale. I taman kada je sve to do posljednjeg detalja obavio, evo ti optužbe da je postao stranka novih, lijevih ognjištara, koji opet guraju Hrvatsku u izolaciju.

Dobri bože, zar to nije neizrecivo velika nepravda?!