Eh, što ti je hrvatska očaranost ‘spinovima’. Nitko nikada nije točno objasnio što ta riječ zapravo znači, a time se obično steknu uvjeti da za to postanu stručnjaci svi. U toj općenarodnoj definiciji ustalilo se, kada je o politici riječ, da nije važno kakva je ta politika, nego kako se ona medijski i promidžbeno plasira. Ukratko, tvrde spin-mudraci, važna je ambalaža, a ne sadržaj. Još se sjećam kako su devedesetih zažareni hrvatski nacionalisti sa zavišću govorili o politici Srbije, zadivljeno naglašavajući da Srbi točno znaju što hoće i kako to prezentirati u svijetu.

Ta razorno oštroumna tvrdnja pokazala se, hm, toliko dalekovidnom da ovih dana čitamo mišljenje Latinke Perović kako ‘Srbiji i Srbima prijeti nestanak’. Objašnjava to slomom europske opcije u svojoj zemlji, što znači da ono s ambalažom blago rečeno nije uspjelo. Pa ipak, taj ambalažerski pristup u Hrvatskoj i dalje ima armiju strasnih i vjernih poklonika. Prije nekog vremena netko je pustio glas, vrag zna tko, neki misle Kaptol, a meni se nekako prije čini netko od savjetničkih pametnjakovića u Banskim dvorima, da premijer Milanović odlazi u Vatikan da zatraži od Benedikta XVI reviziju paketa ugovora Hrvatske sa Svetom Stolicom.

Papa – šalterski službenik!?

Badava su vatikanolozi svih vrsta gasili žeravu tih spekulacija trijeznim upozoravanjima da to tako ne ide, nije Papa neki šalterski službenik s kojim se ovo rješava s nogu. Za to, ljudi, trebaju godine. Nije pomoglo, i kada su se palili motori Milanovićevog aviona još su se čula nagvaždanja da premijer ide pričepiti Ratzingera oko spomenutih ugovora. Da stvar bude zanimljivija, osnove za tu reviziju zbilja ima, i to u samim tim ugovorima, gdje se na jednom mjestu kaže da će se oni mijenjati u slučaju bitno izmijenjenih okolnosti. A okolnosti su se s ovom krizom stvarno toliko promijenile da nije potrebno neko vrhunsko pravno vještačenje da se vidi kako bi ugovori trebali na temeljit remont.

Ali, naravno, od toga nema ništa. Jedini u vrhu hrvatske politike koji se to usudi javno tražiti je don Ivan Grubišić, ali taj časni čovjek koji je zbog takvih stavova i uklonjen iz Crkve sasvim slabo se razumije u politiku. Još točnije, zalutao je u nju, jer politiku shvaća kao nekakvu samorealizaciju ‘općeg dobra’, bez ikakve koncepcije kako do tog cilja doći. To ne znači da su drugi bolji političari, naprotiv većina je sto puta gora, ali ipak nekako shvaćaju, čak možda prije stražnjicom nego glavom, sljedeće. Hrvatska jest visoko katolicizirana zemlja, ali je u osnovi antiklerikalna država, u kojoj su kroz povijest vlasti pripuštale k sebi katoličke mule samo onoliko koliko im je trebalo.

No unatoč tome, ili baš zbog toga, bili su rijetki oni koji su otvoreno dovodili u pitanje Crkvu i, ne računajući Titove komuniste, to su se usudili još samo Stipica Radić i Ante Starčević. A takve hrvatska majka ne rađa svaki dan. Pa kako se onda moglo dogoditi da Milanovićev posjet Vatikanu prate ovako budalaste najave da on ide srediti stvar s Papom, ako ne i samoga Papu? Naravno, tako nešto mogli su smisliti samo spin-’majstori’, i to, rekao bih, iz sljedećeg razloga. Milanović jest političar u zaletu, koji je nekim odlukama pokazao da je u stanju nadrasti svoju prosječnost i prosječnost sredine koja ga okružuje (ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom, presijecanje graničnog spora s Bosnom i Hercegovinom).

Ali u njegovom političkom djelovanju ima još puno praznina i netko je očito poželio da ih ovakvim spektakularnim najavama popuni i sakrije njegov glavni nedostatak. Ako je Ivan Grubišić izgubljen za politiku jer ne zna da je ona sposobnost upravljanja političkim procesima, i Milanović pokazuje samo vidljiv talent da to nauči, ali se naučio još nije. Ukoliko to dosad nije bilo sasvim razvidno, postalo je s ovom najnovijom policijsko-obavještajnom aferom, u kojoj je Milanovićev Ranko Ostojić možda više u pravu (naravno, ako mu zaboravimo zadivljujuću glupost s Pavićevim stanom) od Karamarkovog Josipa Buljevića.

Šamaranje dreka

To je ipak sasvim neproduktivna afera, nešto kao ‘šamaranje dreka’ – koja će se najvjerojatnije ugasiti nekakvim kompromisom – prilično mutna po svom obavještajnom sadržaju, a sasvim maloumna po političkom. Njome se, naime, političko polje sučeljavanja vlasti (SDP) i opozicije (HDZ) premješta ondje gdje Karamarku najviše odgovara, u šiprag obavještajnih kombinacija i mutljag špijunskih podmetanja. I to nije sve. Još je gore što se pokazuje da Milanovićeva vlada nema osjećaj za prioritete, jer istodobno s ovom špijunskom fertutmom izbila je i mljekarska kriza, kojom ona ne zna upravljati. A i da zna, ne stigne, jer je zabila glavu u izliste telefonskih razgovora i u druge gluposti koje to prate.

Takvu Vladu i takvu zemlju sigurno se vani ne doživljava kao ultimativnu mjeru političke pameti i mudrosti, i ne znam, ali baš u tom svjetlu ja sam doživio činjenicu da je za novog šefa hrvatske obavještajne zajednice imenovan jedan – ’nehrvat’. Dobro, američki Hrvat. Neću tvrditi da je to uvođenje protektorata nad obavještajnim nadzemljem Hrvatske. Ali nisam siguran da me netko može uvjeriti i da – nije. Za takvog već imam spremno pitanje je li slučajno to da su se baš sada pojavile i one njemačke rezerve oko hrvatskog članstva u EU ili je i to potvrda da ova vlada ne zna upravljati političkim procesima, čak i onda kada su oni, kao u ovom slučaju, sasvim pri kraju.

Da se razumijemo, ne želim reći da je ovih zadnjih deset uvjeta koji su postavljeni Hrvatskoj baš opravdano, ako ništa u sadašnjoj krizi EU bi trebao postaviti samom sebi ne deset nego dvadeset pitanja, i sigurno je da barem na pola ne bi imao odgovora. Ali o tome se ovdje i radi. Milanović je u svega nekoliko tjedana morao dva puta ići na noge Angeli Merkel u Berlin jednostavno zato što se i slabi osjećaju jakim kada naiđu na još slabijeg od sebe. I onda pokazuju mišiće kojih nemaju u rješavanju vlastitih problema, za što je dobar primjer jedna od deset spomenutih zamjerki Hrvatskoj. Brodogradnja. Sada se traži privatizacija hrvatskih škverova, za koju u ovoj krizi, vidimo na primjeru Brodosplita, nije vrijeme, iako se dosad uvijek govorilo da to nije uvjet, nego restrukturiranje u svrhu uklanjanja državnih subvencija.

E, sada jest. Zato se ne možeš oteti dojmu da se hrvatska brodogradilišta, koja su još uvijek u vrhu svjetske, a pogotovo europske brodogradnje, naprosto želi maknuti u stranu. Tako bi se otvorio širi prostor evropskim brodogradilištima, koja također posrću pred kineskom, korejskom i drugom konkurencijom, ali nije samo to, nego se kapital iz te niskoprofitne djelatnosti stihijno preselio u puno lukrativniji financijski sektor. U Bruxellesu su to mirno gledali, štoviše ubrzali su umiranje svoje brodogradnje smanjivanjem i ukidanjem državnih poticaja (osim za vojne, istraživačke i sl. brodove) i tek sada razmišljaju da te poticaje vrate. Ali samo svojim brodogradilištima, hrvatskim očito ne!

Milanović je, rekoh, bistar čovjek i vjerojatno su ga i ovakvi razlozi ponukali da se pojavi s hrabrom izjavom da će Hrvatska možda raspisati i novi referendum u vezi s članstvom u EU (ovo za informaciju Ivi Josipoviću, koji je to dočekao spuštene donje vilice, iskreno priznajući da ne zna o čemu je riječ). Ali, kasno je, premijeru, trebalo je reagirati na vrijeme, dok je grmilo, sada ne pomaže nikakvo pokazivanje bicepsa ni po kakvim vatikanima i berlinima.