Čim je bivši predsjednik SDP-a i Vlade Zoran Milanović 5. siječnja ove godine pobijedio u drugom krugu predsjedničkih izbora aktualni premijer i čelni čovjek HDZ-a Andrej Plenković najavio je 'tvrdu' kohabitaciju dviju grana izvršne vlasti u Hrvatskoj. Pritom kohabitaciju u ovom slučaju treba uzeti slikovito jer država od ustavnih promjena 2000. nema polupredsjednički sustav vlasti u kojem mogu kohabitirati šef države i šef Vlade iz različitih političkih opcija.

Iako u hrvatskoj inačici parlamentarnog sustava vlasti predsjednik Republike nema zanemarivu ulogu, predsjednik Vlade u mnogo je čemu ključan politički akter. Plenković je očito osjetio da mu nakon razočaravajućeg rezultata na europskim izborima i poraza Kolinde Grabar Kitarović, koju je u konačnici tako zdušno podržavao, Milanovićeva revitalizacija u politici, i to na mjestu šefa države, predstavlja otegotnu okolnost u cilju obnove mandata prvo na čelu HDZ-a, a zatim i na čelu Vlade. Uostalom, prema javnosti njihov odnos nikad nije doživljavan suradnički, a usred kampanje za parlamentarne izbore 2016. Milanović se nije ustručavao kao argumentaciju koristiti i Plenkovićevu majku.

Dva prijeporna pitanja

Stoga ne čudi premijerova sintagma o 'tvrdoj' kohabitaciji. Međutim danas je ta 'kohabitacija' sve samo ne tvrda, a s obzirom na neviđenu krizu s kojom se upravo suočavaju Hrvatska i cijeli svijet, Milanovićevo i Plenkovićevo obnašanje izvršne vlasti kao predsjednika, odnosno premijera djeluje kao 'kohabitacija u rukavicama'. Doslovce.

Je li razlog tomu isključivo zbijanje svih redova kako bi se zemlja u ovakvoj kriznoj situaciji optimalno vodila, što uključuje najviši stupanj suradnje svih sastavnica vlasti, ili je riječ o odnosu koji će obilježiti i mjesece nakon završetka akutne faze krize, odnosno pandemije izazvane virusom SARS-CoV-2? Je li koronavirus samo okolnost (ne)očekivane 'meke kohabitacije' dvojice čelnih ljudi države i Vlade ili će zajedničku borbu za javno i pojedinačno zdravlje u zemlji poremetiti različite vizije te borbe, osobito kada je posrijedi tumačenje zaštite prava čovjeka i ekstenzija ovlasti Vlade?

Predsjednik Republike Hrvatske, prema Ustavu, s Vladom Republike Hrvatske surađuje u oblikovanju i provedbi vanjske politike, zatim u usmjeravanju rada sigurnosnih službi te je vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Uz ove tri bitne ovlasti, predsjednik je neizostavan akter i – u izvanrednim okolnostima. Tako članak 17. Ustava RH normira da se u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda, pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu ograničiti. O tome, ustavna je norma, odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, predsjednik Republike. Treba istaknuti i članak 101. Ustava RH, prema kojem u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države ili kada su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti, predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom.

Hrvatski ustavotvorac, dakle, upravo u šefu države vidi ravnopravnog aktera u izvanrednim političkim i društvenim okolnostima te se pretpostavlja suradnja predsjednika i Vlade. S obzirom na to da su hrvatski birači prije nepuna tri mjeseca politički razdijelili dvije sastavnice izvršne vlasti u zemlji izabravši oporbenoga predsjedničkog kandidata, posljednji su predsjednički izbori, stjecajem dramatičnih okolnosti, postali pretkriznima. Njihov je ishod omogućio pun međusobni nadzor te ravnotežu dvaju i dalje najjačih političkih blokova u zemlji ostvare li se pritom Ustavom opisani preduvjeti ugroze države i rada vlasti.

Bi li Plenkovićeva vlada danas bila u drukčijem položaju da je Kolinda Grabar Kitarović ostala na Pantovčaku? Operativno ne, ali Zoran Milanović kao predsjednik izabran iz redova oporbe aktualnoj Vladi dovodi do, barem hipotetski, znatno opreznijeg i fokusiranijeg rada trenutačno svih na ključnim pozicijama. To vrijedi i za njega samog jer mora surađivati s dojučerašnjim otvorenim političkim suparnicima. Hrvatska je na taj način politički u drukčijim okolnostima u odnosu na susjednu Mađarsku i Srbiju, jer su de facto postale monokracijama jedne političke ličnosti, neovisno o tome je li ona na ustavom najutjecajnijem položaju kao što je Viktor Orbán na čelu mađarske vlade ili je riječ o neformalnom širenju ovlasti i (sve)moći, kao u slučaju srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, kojemu je predsjednica Vlade Ana Brnabić samo paravan.

Tomu treba dodati i primjer Poljske, u kojoj je prava vlast izmještena od njezinih formalnih nositelja na čelu države i vlade te je koncentrirana u rukama predsjednika tamošnje vladajuće stranke Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog. U svim su tim sredinama spomenuti monokrati vodeći i kada je riječ o sadašnjoj krizi uzrokovanoj koronavirusom, pri čemu Viktor Orbán čini sve kako bi i formalno razvlastio parlament te postao diktatorom u demokraciji. Na duži rok.

A da je Grabar Kitarović još predsjednica?

Mada u Hrvatskoj, sve da je Kolinda Grabar Kitarović i pobijedila na izborima, takav razvoj događaja nije moguć, činjenica da su predsjednik države i vlada različitih političkih opcija omogućuje kvalitetnije preduvjete suradnje ondje gdje je ona ustavno definirana te onemogućuje makar i pomisao na preširoko tumačenje vlastitih ovlasti, posebice onih kojima se zadire u ustavna prava i slobode. Zoran Milanović više je puta isticao ta prava i slobode kao područje svog djelovanja u smislu njihove zaštite te su mu ovogodišnje izvanredne okolnosti u zemlji jedinstvena prilika da i ostvari svoje najave. Vladi pak šef države služi kao dobrodošao saveznik u nimalo lakim potezima koje će morati vući kako bi se zemlja borila ne samo protiv pandemije, nego i u produžetku krize uvjetovane neizbježnim gospodarskim padom i socijalnim poteškoćama.

Zoran Milanović i Andrej Plenković isprva su djelovali kao politički 'najbolji neprijatelji' jer su međusobno mogli homogenizirati sebi sklono biračko tijelo i dio javnosti. Sada postaju, htjeli-nehtjeli, najboljim saveznicima u hrvanju s krizom uz uvjet da nitko od njih ne zagrabi u političko područje djelovanja onog drugog ili da se ne pasivizira čekajući pogreške s druge strane. Zasad su obojica dovoljno budni, oprezni i visokoocijenjeni u ispitivanjima javnog mnijenja, premda su junaci hrvatske dionice borbe protiv koronavirusa u ovom trenutku postali, kako to potvrđuju i dječji crteži, ministar zdravstva Vili Beroš, potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, dr. Alemka Markotić i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, dr. Krunoslav Capak.

Treba čvrsto vjerovati da će napornim radom, odgovornošću i nužnom dozom odricanja kriza završiti u optimalnom roku. Hrvatska će u tom slučaju do kraja godine dočekati postkrizne izbore, ali samo kada je u pitanju pandemija viroze COVID-19. Gospodarska kriza već je na vratima, možda i društvena, a različit bi pristup njoj mogao Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića ponovno učiniti 'najboljim neprijateljima'. To se već naslućuje Milanovićevom tezom o 'vodstvu i knjigovodstvu' te Plenkovićevim odgovorom na to. Hoće li tada – i politički i epidemiološki – 'kohabitacija u rukavicama' završiti i postati sve tvrđom? S obzirom na javne i osobne profile dvojice protagonista, ovo je tek epizoda serije.