Zoran Milanović ostaje još pet godina na Pantovčaku osim ako se za dva tjedna ne dogodi nezabilježen preokret u kojemu bi Dragan Primorac nadoknadio trideset posto razlike. Kada je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila Ivu Josipovića, u drugi krug ušla je s minusom od manje od dva posto, što je itekako bilo dosegljivo.

Stipe Mesić je 2005. godine dobio 49,37 posto glasova u prvom krugu, no uz veću izlaznost (50,57 posto). Ove godine je uz 46,02 posto birača koji su izašli na birališta Milanoviću pobjeda pobjegla za dlaku u prvom krugu, što je zadnje postigao Franjo Tuđman 1997. godine. Upravo iz te godine Milanović je i 'posudio' slogan 'Predsjednika za predsjednika'. Na tim izborima, na kojima je čak i fizički napadnut, drugoplasirani Vlado Gotovac uspio je barem odnijeti pobjedu u jednoj županiji (Istarskoj). Ovoga puta dogodilo se ono što je samo Mesiću uspjelo u prvom krugu 2005. godine – HDZ-ov kandidat nije ni u jednoj od utvrda te stranke odnio pobjedu - Milanović je na prvom mjestu u svih 20 županija i Zagrebu dok je Primorac slavio jedino u inozemstvu. Inače, izlaznost izvan zemlje bila je izrazito mala. Od gotovo četvrt milijuna aktivno registriranih, izašlo je tek nešto više od 23 tisuće glasača.

Na trećem izlasku na birališta u ovoj superizbornoj godini bio je očekivan njihov zamor. Naposljetku, predsjednički izbori u Hrvatskoj ipak su izbori drugog reda, tako da ogroman interes nije odveć realan. Inače, u prvom krugu 2009. godine izlaznost je bila još niža, 43,94 posto, a ni 2015. nije bila puno bolja, 47,1 posto, tako da ovogodišnjih 46,03 i nije neka katastrofa. Međutim to još jednom pokazuje upitnu svrsishodnost izravnog izbora predsjednika s ovakvim ovlastima. O tome nešto kasnije.

Milanovićeva formula

Koja je tajna Milanovićeva pregolemog uspjeha? Na parlamentarnim izborima njegova pseudokandidatura nije SDP-u i partnerima donijela uspjeh, a HDZ je odnio pobjedu i na europskim izborima. Neki će reći da birači svjesno ne žele da premijerova stranka kontrolira sve političke institucije u zemlji, stoga podržavaju Milanovića kao prepreku takvoj konstelaciji. On je, čini se krajnje uspješno, uspio postati svima sve, poput Mesića, ali i Tuđmana prije njega. Zasigurno (više) nije klasični socijaldemokratski političar, već koristi elemente suverenizma, populizma i nacionalizma. Djelomično je to zato što je, ispravno, procijenio da je to mješavina koju birači žele, a djelomično zato što je njegov prvi predsjednički mandat uvelike obilježen dugogodišnjom osobnom netrpeljivošću s Andrejom Plenkovićem. Stoga je Milanović uvijek na onoj poziciji na kojoj nije Plenković, što ga naposljetku dovodi do toga da je, u najmanju ruku, upitna njegova podrška NATO-u i ratnim naporima Ukrajine, kao i to da s vremena na vrijeme izražava proplamsaje euroskepticizma.

U međunarodnim medijima nerijetko ga doživljavaju kao proruskog predsjednika, no uzme li se u obzir to da se ipak više radi o situacijskom oportunizmu, a manje o stvarnom uvjerenju, takve ocjene su promašene. Milanović je zajahao val nezadovoljstva dijela građana onime što se percipira kao premijerova otuđenost od svakodnevice običnih građana, a kanalizirao je i nesnalaženje te strah birača oko europskih i globalnih sigurnosnih ugroza. Da su njegovi nasljednici na čelu SDP-a uspijevali prije konsolidirati stranku, on ne bi cijeli prvi mandat proveo kao de facto šef oporbe. Tu mu ulogu Ustav nije namijenio, no on ju je prigrlio i upravo mu je ona omogućila ovakav izborni trijumf.

Dobitnici i gubitnici

Osim, naravno, Milanovića, dobitnica ovih izbora je Marija Selak Raspudić jer je, zasad bez stranke, uspjela ostvariti rezultat koji je u postotku ispred Mostova rezultata na parlamentarnim izborima, a približava mu se čak i u apsolutnim brojkama. Na koji način će Selak Raspudić nastupiti na lokalnim izborima i može li na ovom rezultatu graditi neku buduću priču, ostaje vidjeti. U Zagrebu, koji se spominje kao možebitna nova izborna 'meta' bračnog para Selak Raspudić, ova je kandidatkinja dobila oko 12 posto glasova, iza Primorca i Ivane Kekin.

Kekin je pak dobila približno sličan, no nešto manji postotak glasova nego lista platforme Možemo na parlamentarnim izborima, uz nešto veću razliku u broju glasova. S obzirom na to koliko je bila prisutna u javnosti i koliko joj je nemali broj novinara otvoreno iskazivao simpatije, njezin je rezultat mogao biti i bolji, no i ovo jest uspjeh te pokazuje da Možemo ima stabilnu podršku dijela biračkog tijela.

U svojem obraćanju nakon proglašenja rezultata Kekin je rekla da je prva kandidatkinja Možemo na predsjedničkim izborima, što je točno. No, tehnički, budući da je (i dalje) i predsjednica stranke Nova ljevica, druga je kandidatkinja jer je njezina stranka dala podršku Katarini Peović na izborima 2019. godine, premda se njihova podrška nije formalno našla na glasačkom listiću, već su na njemu bili samo Radnička fronta i SRP. Premda izazivači koji završe na trećem ili četvrtom mjestu obično ne daju jasne preporuke biračima koga da zaokruže u drugom krugu, Kekin je to ipak napravila te time predsjedničke izbore, a posebice njihovu završnicu, pretvorila u pitanje podrške, odnosno oponiranja Plenkoviću i HDZ-ovoj vladi.

Od kandidata na desnom spektru, Tomislav Jonjić je, bez obzira na kasni ulazak u kampanju, zapravo izvukao maksimum, a slab rezultat kandidatkinje Radićeve stranke može se tumačiti i kao naznaka toga da će ta priča biti kratkog daha.

Najveći gubitnik svakako je Primorac. Lošiji rezultat HDZ je imao samo 2009. godine, kada je Andrija Hebrang dobio tek 12,18 posto glasova. Doduše, na tim izborima bila je posebno velika gužva kandidata koji su bili bivši HDZ-ovci ili su ciljali na slično biračko tijelo. Hebrang je nedavno napustio stranku jer je vodstvo dalo podršku Primorčevoj kandidaturi. U izbornoj noći premijer je i iskreno komentirao da se nitko drugi nije htio kandidirati. Je li Primorčev problem bilo to što nije tipični ili autentični HDZ-ovac? Nije ni premijer, pa je već u trećem mandatu. Međutim ono što mu jest problem to je što je 1991. otišao u SAD, što dijelu javnosti nije odveć simpatičan i što je napustio stranku nakon Sanaderova odlaska te se kandidirao nasuprot službenom kandidatu, a sada se vratio kao neovisni kandidat koji je dobio potporu stranke. Uz to, treba reći da je dio medija više prostora davao Kekin i Selak Raspudić nego njemu. Međutim vjerojatno mu ni veća vidljivost ne bi odveć pomogla, s obzirom na dominaciju koju je uspostavio Milanović. Primorcu to osobno i nije neka katastrofa, on je čovjek koji ne živi od politike i ima se čemu vratiti u poslovnom i znanstvenom svijetu. Problem je to za premijera i stranku jer bi ovako loš rezultat mogao otvoriti prijepore i pukotine koje je Plenković uspješno zatvarao svih ovih godina. HDZ se može nadati da će u drugom krugu barem ponešto smanjiti razliku prema Milanoviću i da će niska izlaznost umanjiti važnost samog rezultata.

Ususret lokalnim izborima

SDP-u pak Milanovićev trijumf daje vjetar u leđa. Međutim ovo je prvenstveno njegova pobjeda, tako da se socijaldemokrati ne bi trebali zavaravati misleći da će se na tragu ovog rezultata nekom čarolijom dogoditi i niz pobjeda na lokalnim izborima ili da će Vlada pasti. Zanimljiva je i otvorena podrška Kekin Milanoviću u drugom krugu u svjetlu nadolazećeg sraza koalicijskih partnera u Zagrebu i budućeg sastava Gradske skupštine. Bez obzira na katastrofalan poraz, HDZ-u preostaje pregršt županija, gradova i općina u kojima na lokalnim izborima ponovno može pobijediti, tako da će ovu epizodu moći relativno brzo staviti iza sebe. Možemo je s Kekin potvrdilo svoj rezultat, no ususret lokalnim izborima ponovno se vidi da ta stranka nije izgrađivala podružnice u ostatku zemlje te je i dalje uvelike koncentrirana u glavnom gradu. A što točno Selak Raspudić može napraviti na lokalnim izborima, ostaje nam vidjeti.

Žešći drugi mandat

Novi stari predsjednik Milanović u obraćanju pristašama pružio je ruku suradnje Vladi. Međutim, ako je suditi prema njegovu karakteru, naravi sukoba s Plenkovićem i dosadašnjoj 'suradnji' dvaju brda, teško možemo očekivati da će odjednom biti moguće imenovati veleposlanike, sazivati zajedničke sjednice nadležne za obranu i donositi strateške dokumente. Upravo suprotno, možda tek sada Milanović krene još žešće graditi sebe kao antipod Vladi. Bez obzira na to tko se kandidirao za Pantovčak za pet godina, treba još jednom ponoviti: uloga predsjednika nije da bude korektiv Vladi, već da skrbi za skladno funkcioniranje svih institucija i da s Vladom sudjeluje u vanjskoj, sigurnosnoj i obavještajnoj politici. Vladu treba kontrolirati Sabor, a u širem smislu Ustavni sud i državna revizija. Hrvatska treba, kako je i sam Milanović godinama ranije znao govoriti, prijeći na čisti parlamentarni sustav vlasti te predsjednika s ceremonijalnim ovlastima birati neizravno, u Saboru ili na nekoj posebnoj zajedničkoj sjednici Sabora i županijskih skupština.