Kako je krenula uz još uvijek neobjavljenu kandidaturu za novi mandat na čelu države, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović mogla bi svojim mišljenjima i ponašanjem biti najveće iznenađenje izbora. Naime, u odnosu na nju Miroslav Škoro mogao bi postati znatno umjerenijim, Mislav Kolakušić znatno logičnijim, a Ivan Pernar znatno suvislijim kandidatom. I dok novopečeni član Europskog parlamenta Mislav Kolakušić i čelnik nove, po sebi nazvane političke stranke Ivan Pernar još uvijek u ispitivanjima javnog mnijenja ne ugrožavaju primat aktualne šefice države, Miroslav Škoro lako bi mogao očekivani dvoboj na predsjedničkim izborima pretvoriti u – višeboj.

I to upravo na račun podrške Kolindi Grabar Kitarović, koja je u Miroslavu Škori, a ne u bivšem SDP-ovu premijeru Zoranu Milanoviću, dobila najopasnijeg izazivača. Razumljivo, jer oboje ciljaju na istu polovicu biračkog tijela i jer su ih oboje na početku utrke na Pantovčak – Kolindu Grabar Kitarović prije pet godina, a Miroslava Škoru sada – podržala slična imena veoma sličnih političkih stavova.

Zbog toga ne čudi to da je predsjednica Republike ekspresno primila vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu izrazivši mu podršku nakon njegova relativiziranja odluke Ustavnog suda u vezi korištenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma u gradu.

Premda su i šefica države i prvi čovjek Vukovara morali dati do znanja da se odluka Ustavnog suda treba poštovati i provesti, zapravo zagovaraju prolongiranje unedogled pravo srpske nacionalne manjine na uporabu svoga jezika i ćiriličnog pisma u skladu s gradskim statutom te Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Treba se prisjetiti da je sada osporavane odluke o uporabi jezika i pisma svojedobno donijela HDZ-ova većina u vukovarskom Gradskom vijeću, a da su se dvojezične ploče počele rušiti u vrijeme posljednje SDP-ove koalicijske vlasti u državi. Sada je pak Ustavni sud svojim odlukom ukinuo dio članaka vukovarskog Statuta te zajamčio uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u pojedinim službenim materijalima, ali je šira uporaba dvojezičnosti i dalje u ingerenciji gradskog Vijeća uz stav Ustavnog suda da se ne može tolerirati nikakvo odugovlačenje, već treba proširiti zajamčena prava.

I ovakva, veoma pažljivo i oprezno sročena odluka Ustavnog suda u cilju motiviranja lokalne samouprave na kvalitetno rješenje bila je dovoljna za izražavanje nezadovoljstva sadašnjega vukovarskog gradonačelnika te za njemu pruženu podršku predsjednice Republike. I dok je odugovlačenje o kojem je riječ problem sam po sebi jer ne samo da ne rješava konflikt, nego ga i potiče, najproblematičnije je povezivanje neprocesuiranja zločina iz Domovinskog rata i poštivanja ustavno zajamčenih prava jedne nacionalne manjine, konkretno srpske, premda se nju, kako se ističe u predsjedničinu priopćenju, 'nepravedno stigmatizira'.

Doista, kakve veze ima situacija u kojoj građani Vukovara, kako naglašava šefica države, 'već više od četvrt stoljeća trpe nepravdu nastalu neobjašnjivo sporim i neefikasnim djelovanjem institucija' i članak 15. Ustava Republike Hrvatske koji normira to da se pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom te kulturna autonomija. K tome, prema popisu stanovništva iz 2011., Srbi u Vukovaru čine 34,87 posto stanovnika te su nakon Hrvata, kojih je 57,37 posto, najbrojniji u gradu, a postotkom imaju i Statutom određena prava.

Činjenica da dvadeset i jednu godinu nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. i dalje postoje pravno neriješeni zločini iz rata te da stanovništvo Vukovara, ali i cijele zemlje, trpi nepravdu zbog toga ima veze samo s lošim djelovanjem nadležnih institucija. U tih dvadeset i jednu godinu stranka Ivana Penave bila je i jest na vlasti trinaest godina i sigurno ima saznanja zašto je to tako. Vukovar je zaslužio ne samo da njegovi stanovnici žive u miru, pravdi i prosperitetu, nego je i zaslužio neusporedivo bolju lokalnu vlast, pri čemu je nakon notornoga SDP-ova gradonačelnika Željka Sabe, koji se uspio naći iza rešetaka, dobio politički netalentiranog Ivana Penavu iz HDZ-a, čija je razina argumentacije često ispod svake razine. U ovih nekoliko godina, koliko je na čelu grada, dodatno je antagonizirao situaciju ne učinivši ništa bitno za podizanje kakvoće života u sredini u kojoj uz većinski hrvatski narod živi značajna srpska nacionalna manjina te pripadnici niza drugih nacionalnih manjina. Za uspješno vođenje u ratu stradalog grada, nacionalno heterogenog te s potrebom i mogućnošću da obnovi svoj nekoć impozantni gospodarski status i iskoristi svoj važan prometni položaj, Ivan Penava nema elementarnog znanja ni potrebnih vještina. Usto, stalno zvuči kao da ga instruiraju drugi ili ga koriste za vlastite političke obračune podalje od Vukovara, a puno bliže 'visokoj' politici.

Upravo je ta politika prva adresa za odgovor na pitanje zašto se u Hrvatskoj godinama čeka, a ponekad niti ne dočeka pravda. I to kada je riječ o kaznenim djelima svih vrsta. S druge strane, politika – i nacionalna i lokalna – mora učiniti sve kako bi se posljedice rata što prije sanirale, osobito u smislu normalizacije života i pomirenja među ljudima, bez čega niti nema završetka konflikta. Zločin prema Vukovaru i svim njegovim stradalnicima zločin je koji su počinili konkretni pojedinci s političkim i vojnim nalogom srbijanskog režima Slobodana Miloševića te svih njegovih pomagača i izvršitelja. Jedan je od apologeta te agresije bio i aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kojega je hrvatska predsjednica prošle godine primila u službeni posjet, a što joj danas zamjeraju oni koji su je u početku zdušno podržavali. Sada podržavaju Miroslava Škoru te Kolinda Grabar Kitarović, želi li ostati na Pantovčaku, mora spriječiti veći odljev glasova prema svom izazivaču s desnice. No ovako se može dogoditi da se baš ona Škori nađe zdesna i to je, po svoj prilici, razlog predsjedničine potpore Ivanu Penavi. Bit će toga još kako ankete budu otkrivale nove podrške vodećim kandidatima na predsjedničkim izborima. I kako dio HDZ-a u njezinu eventualnom porazu bude vidio i poraz Andreja Plenkovića.

Zato je ključno pitanje hoće li se naći netko tko bi s pozicija političke moći razlučio potrebu procesuiranja zločina i – potrebu poštivanja Ustavom zajamčenih individualnih i kolektivnih prava. Vukovar je osobito teško stradao u agresiji koja je ciljala i na etnocid te pobjeda nad tom agresijom treba biti suprotna svim njezinim ciljevima. Niz onih koji su 1991. ubijali građane Vukovara nije se ni znao potpisati na ćirilici, a niti jezik i pismo na bilo koji način mogu biti simboli bilo čega osim kulture i njezina poštivanja. Zar je nakon Drugog svjetskog rata i genocida počinjenog od strane Trećeg Reicha trebalo ograničiti njemački jezik? Dok god svi odgovorni u svim granama i na svim razinama vlasti ne počnu u praksi promicati najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, među kojima su i nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo te poštivanje prava čovjeka, uvijek ćemo biti daleko od stvarnog mira i napretka. Bit će ugodno iznenađenje bude li to nečija poruka na predsjedničkim izborima.