Vrag bi ga znao zašto baš svaka Vlada predvođena SDP-om mora prčkati po tim državnim blagdanima i zašto se svako to prčkanje mora vrtjeti baš oko Dana državnosti. To mi je, a ne neke navodne uštede i zarade (o čemu možemo riječ dvije malo poslije) prošlo kroz glavu kad sam u dnevnim novinama vidio vijest o tome da nova Vlada, i prije negoli je stigla povući ijedan konkretniji potez, razmišlja o ukidanju triju državnih blagdana – Tijelova, Dana antifašističke borbe i Dana državnosti. Ma kakvo ukidanje, pobunit će se možda neki od vas – ništa Vlada ne ukida, nego ih samo svodi na rang spomendana i radnih dana, a sve s ciljem 'pomoći gospodarstvu'!

No takvo bi objašnjenje možda i moglo proći, da ta priča o blagdanima nema i svoju (pred)povijest. Nije li upravo tadašnja koalicijska većina, s SDP-om kao strankom predvodnicom, prije desetak godina dotadašnji Dan državnosti sa 30. svibnja razmjestila na dva druga Dana – 25. lipnja (državnosti) i 8. listopada (neovisnosti) – i jedan spomendan (Dan hrvatskoga sabora). Ne sporeći da je i u tome potezu bilo neke unutarnje logike (30. je svibnja 1990. konstituiran Sabor, koji je 25. lipnja Hrvatsku proglasio suverenom i samostalnom zemljom no ta je odluka, zbog pritiska međunarodne zajednice, provedena tek nakon tromjesečnog moratorija), ipak sam uvjeren kako je to 'seljenje' državnih blagdana naprosto bilo – pogrešno. Narod, zbog kojeg blagdani uostalom i postoje, tu promjenu naprosto nije usvojio i, da ga ubiješ, ni dan danas pravo ne zna što se ono slavi u lipnju, a čega se to uopće prisjećamo u listopadu. Do čega bi tek dovelo svođenje Dana državnosti na 'spomendan' i radni dan, jasno je svakome tko se tim 'sitnicama' uopće i želi zamarati – taj bi državni blagdan, koji u svakoj normalnoj zemlji, ne bez razloga, ima određenu težinu, naprosto pao u potpuni zaborav.

I, stoga, da nemam povjerenja u novinare koji su, pozivajući se najprije na neimenovane izvore iz vrha Vlade, a potom i prenoseći izjave ministara Slavka Linića koji je za i Zlatka Komadine koji je protiv, skoro bih se kladio da je ova priča o ukidanju Dana državnosti tek vješto sročena HDZ-ova patka. Nije li upravo iz redova te, do jučer vladajuće stranke, toliko puta izrečena optužba kako je 25. lipnja trn u oku SDP-u jer ga svake godine podsjeća na događaj u kojemu uopće nije sudjelovao, jer su SDP-ovi zastupnici kod proglašenja hrvatske samostalnosti 'demonstrativno napustili sabornicu'? I kome bi, ako ne oporbi, u trenutku kad se nova vlast mora usredotočiti na najvažnije i najbolnije reforme, odgovaralo posvađati tu vlast ne samo s Crkvom, nego i s preživjelim veteranima iz Drugog svjetskog i hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata? Kad bih, pak, bio još skloniji teorijama zavjere, još bih mogao pomisliti kako iza ove 'podvale' stoji uvrijeđeni dio HNS-a koji sve češće daje do znanja kako u aktualnoj 'medijskoj hajci' na neke kadrovske poteze te stranke vidi prste nekih - količinom vlasti koju je u vladajućoj koaliciji dobio HNS - nezadovoljnih SDP-ovaca. A da sam kojim slučajem još maštovitiji u traženju skrivenih razloga pojedinih pojava, u ovoj bih blagdanskoj priči, zavrtjevši cijeli krug, možda mogao prepoznati i spin samog SDP-a kojemu bi, u takvoj konstrukciji, više odgovaralo da se javnost zabavlja ideološkom raspravom (kako je to predvidio ministar Komadina) negoli da se zamara povećanim PDV-om i najavljenom prodajom zadnjih preostalih neprivatiziranih dijelova financijskoga i osiguravateljskog sektora.

No kako mi sve te misaone konstrukcije djeluju prekomplicirano, valja mi na kraju prihvatiti da je ova neslužbena najava ukidanja triju blagdana možda uistinu motivirana uvjerenjem da bi to moglo spasiti posrnulo hrvatsko gospodarstvo i pomoći u prevladavanju aktualne krize. Premda mi se već i sama rasprava oko cijene središnjega državnog blagdana (jer Dan državnosti to u svim normalnim zemljama jest) čini pomalo neprimjerenom možda bismo, barem za potrebe otvaranja diskusije, mogli krenuti i tim putem.

Mogli bismo, za početak, postaviti nekoliko jednostavnih pitanja na koja potpisnik ovih redaka, kao ne-ekonomist, ipak ne zna odgovor. Kako se u raspravi spominje procjena poslodavaca da bi se ukidanjem samo jednog neradnog dana gospodarstvu priskrbilo 'oko milijardu i sto milijuna kuna', ne bi bilo loše kad bi autor te kalkulacije otkrio svoj identitet te široj javnosti pojasnio kako je do spomenute brojke zapravo došao. Nije valjda, kako bi to napravio neki ekonomski amater poput mene, naprosto ukupni hrvatski BDP podijelio s brojem radnih dana? Znači li to da se BDP ne stvara u neradne dane? Da se, primjerice, struja tih dana ne proizvodi i ne troši? Da ljudi (čak i više negoli kad rade) ne putuju, ne plaćaju cestarinu, ne izlaze, ne kupuju, ne hrane se i ne oblače? I bi li ukidanjem i svih ostalih (sretnicima) neradnih dana (tih stotinjak subota, nedjelja i blagdana) hrvatski BDP porastao za toliko potrebnih stotinjak i više milijardi kuna, a Hrvatska postala prvak u rastu BDP-a u cijelome svijetu? Je li, na kraju krajeva, radna efikasnost raditi dulje (a ne više ili bolje) za istu plaću? I je li toliko priželjkivana i zadnjih godina spominjana proizvodnja u Hrvatskoj limitirana količinom radnih sati ili pak količinom posla (narudžbi) i mogućnostima plasmana proizvedenoga i naplate prodanoga?

Za sam kraj: mogu li oni poslodavci, pa i onaj najveći među njima – država – ako im stvarno smeta to famozno spajanje blagdana, sa svojim radnicima urediti da tog spajanja ne bude ili je jedino rješenje tog problema koje im pada na pamet te blagdane naprosto – ukinuti? I ako je ukidanje nekog blagdana stvarno 'biti ili ne biti' opstanka hrvatske privrede i države (a dosad nas u to još nitko nije uvjerio), zašto ukinuti baš Dan državnosti?