Službena Moskva može biti itekako zadovoljna. Malo koja članica Europske unije i NATO-a i na čelu države i na čelu Vlade ima 'ruske ljude'. Barem kada je riječ o međusobnom tituliranju istih tih ljudi. Da je predsjednik Zoran Milanović 'ruski agent', još je u prvim tjednima ruske invazije na Ukrajinu obrazložio premijer Andrej Plenković, a da je predsjednik Vlade 'ruski čovjek', upravo je elaborirao šef države. Ovakve bi kvalifikacije mogle izazvati ljubomoru čak i kod jedinog istinskoga proruskog političara u aktualnim euroatlantskim integracijama, mađarskog premijera Viktora Orbána, za kojega, inače, i Milanović i Plenković povremeno imaju pokoju riječ razumijevanja ovisno o situaciji i osobnim interesima. Čak i kada se mađarski predsjednik vlade žali na oduzeto more. Jadransko, a ne Crno. Eto, on se bori za svoje nacionalne interese, neovisno o tome što ti interesi negiraju tuđa prava. Hoće li Orbána uskoro zasjeniti hrvatski predsjednik Republike u percipiranju sebe kao glavnog zagovornika ruskih interesa u Europskoj uniji i NATO-u? Teško, jer se Zoran Milanović već dvije godine ionako ponaša sukladno zauzimanju stavova koji su oprečni Andreju Plenkoviću i Vladi i – jer niti nema utjecaj izvan Pantovčaka.

Pokazala je to i njegova aktualna inicijativa najave blokade ulaska Finske i Švedske u NATO ne promijene li se u međuvremenu izborna pravila u Bosni i Hercegovini. Milanovićeva je blokada skandinavskih država pala u sjenu blokade međunarodno neusporedivo utjecajnijega turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, a koji je iskoristio namjeru Finske i Švedske za ostvarivanje vlastitih političkih interesa. S druge strane hrvatske političke stranke i koalicije u Bosni i Hercegovini nemaju namjeru bojkotirati predstojeće izbore u zemlji, neovisno o tome što će se oni održati prema postojećim pravilima.

Ukratko, niti je Milanović na bilo koji način usporio finsko i švedsko priključivanje NATO-u, niti su njegovu inicijativu podržali barem oni za koje se u Bosni i Hercegovini formalno zalaže. Kao jedna od najmnogoljudnijih i vojno najopremljenijih članica NATO-a, Turska, u odnosu na Hrvatsku, može makar privremeno zakomplicirati očekivano širenje Saveza. Hrvatska ne može, osobito ne Milanovićevom argumentacijom povezivanja s bosanskohercegovačkim političkim i izbornim sustavom. Što god se mislilo o turskom predsjedniku, riječ je o utjecajnom političaru. Zoran Milanović nema takav utjecaj niti će ga imati.

S druge strane ni premijer Plenković nije uspio na diplomatski način, ne ucjenama, utjecati na promjenu izbornih pravila u susjednoj državi kako bi, među ostalim, član tamošnjega kolektivnog šefa države Hrvat imao većinsku podršku hrvatskih birača. Zasad sve ostaje onako kako je i bilo.

Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, kojega Plenković osobito simpatizira, na svojoj je recentnoj balkanskoj diplomatsko-gastronomskoj turneji u Beogradu i Sarajevu više vremena potrošio na degustiranje ćevapa nego na konkretne dogovore. Uostalom, i sam je svoje beogradsko-sarajevske dane nazvao 'ćevapi-diplomacijom' s obzirom na to da je ćevape u Beogradu probao u društvu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, a u Sarajevu u društvu gradonačelnice Benjamine Karić. 'Ne pitajte me koji su bolji', Michelove su riječi nakon obje degustacije i zapravo jedini diplomatski uspjeh na njegovoj turneji. Doduše, ništa se drugo nije ni moglo očekivati. Šef Europskog vijeća nastojao je u Beogradu dobiti dodatna jamstva da će u aktualnoj sigurnosnoj krizi u Europi Srbija biti uz Europsku uniju, očekujući da se priključi europskim sankcijama Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. U Sarajevu je ohrabrio političku elitu u njezinu cilju približavanja Uniji bez konkretnijih jamstava. Svi ionako čekaju rezultate jesenskih izbora, za čije bojkotiranje očito nema zainteresiranih.

Pucnjevi u prazno

Dakle, niti je Zoran Milanović u tom smislu postigao svoj cilj proganjajući neistomišljenike kao đavao grješnu dušu, niti se isplatila Plenkovićeva briselska veza. Osim ne dođe li do kakva obrata u sljedećih nekoliko tjedana. Do tada će se razriješiti i tursko sprječavanje finskog i švedskog ulaska u NATO jer je Erdoğanovo prozivanje dviju aspirantica na članstvo zbog podrške teroristima u najmanju ruku apsurdan i jednokratan potez. I to za dobivanje političkih bodova na unutarnjem (u Turskoj se u lipnju 2023. trebaju održati predsjednički i parlamentarni izbori) te na vanjskom planu (službena Ankara želi iskoristiti svoj status članice NATO-a koji snažno podupire Ukrajinu, ali je istodobno bliska autokratskom režimu ruskog predsjednika Vladimira Putina). O tome jesu li proklamiranim vrijednostima NATO-a bliže konsolidirane demokracije s najširom zaštitom prava čovjeka poput Finske i Švedske ili Erdoğanova vlast, pod kojom se osuđuje oporbene političare, progoni novinare te vojno intervenira u susjednoj Siriji, čelni ljudi svake članice Saveza sigurno imaju vlastito mišljenje.

Međutim Turska je u NATO-u i ima pravo blokirati ulazak novih članica, kao što je to godinama činila Grčka osporavajući Makedoniji njezino ime i identitet. Pravičnost takvih postupaka ne postoji, ali postoji interes da ih se provodi. Zato je potencijalna hrvatska blokada Finske i Švedske dvostruko deplasirana. Načelno, jer se njome nikomu ne može pomoći, a najmanje onima u čije se ime zalaže. I rezultatski, jer je Hrvatska odveć neutjecajna i unutar sebe posvađana da bi ovako formuliranu inicijativu bilo tko uzeo kao važan element samog procesa.

Neozbiljna vanjska politika

Tko zapravo kreira i realizira hrvatsku vanjsku politiku? I s kakvim učincima? Ustav Republike Hrvatske tu je jasan. Njegov članak 99. normira da predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Pritom šef države predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu (članak 94.) dok Vlada vodi vanjsku i unutarnju politiku (članak 113.). Ustav nedvojbeno pretpostavlja da vrh hrvatske izvršne vlasti djeluje sinkrono u formuliranju i ostvarivanju hrvatskih vanjskopolitičkih interesa u međunarodnim odnosima. Ipak, jedno su pretpostavke, a drugo stvarnost. U Europi trenutačno nema zemlje, osim Hrvatske, čiji čelni ljudi države i vlade djeluju na tako udaljenim pozicijama kada su posrijedi ključna vanjskopolitička pitanja. I pritom su jedan za drugog 'ruski ljudi'. Milanović je to za Plenkovića zbog njegova relativiziranja ukrajinskog položaja u ratu, pri čemu je Milanović čak uspio izjaviti da i Ukrajina prijeti nuklearnim oružjem. Plenković je to za Milanovića zbog ruskog preuzimanja bivšeg Agrokora i bogaćenja nekolicine ljudi tom jedinstvenom transakcijom u hrvatskoj praksi.

I dok se 'ruski ljudi' u Hrvatskoj neprestance svađaju plasirajući na dnevnoj bazi diskvalifikacije za onog drugog, Hrvatska u međunarodnoj zajednici djeluje ne samo nejedinstveno, nego i neozbiljno. Nečije su privatne svađe postale javnima, a činjenica da su njihovi sudionici u prošlosti proglašavani 'mladim diplomatskim lavovima' samo govori o kakvoći domaće vanjske politike i diplomacije od njezinih začetaka. Iako je Zoran Milanović i sam svojedobno autoironično izjavio da je propao u diplomaciji pa se posvetio politici, teško je i pretpostaviti koji su kriteriji vladali i – vladaju za prijam u domaću diplomatsku službu. Kada jedna zemlja na čelu države, parlamenta i vlade ima odreda profesionalne diplomate, njezin bi se međunarodni ugled i utjecaj, ma koliko mala bila, podrazumijevao. Sve bi trebalo vrvjeti od zapaženih vanjskopolitičkih inicijativa, bilateralnih i multilateralnih susreta, uljudne i uspješne komunikacije te unosnih savezništava na svim razinama. Hrvatska je trenutačno neuspješna i u vlastitom susjedstvu, a kamoli bilo gdje drugdje. Koliko dobro Zoran Milanović predstavlja Hrvatsku u inozemstvu, kako to nalaže Ustav, nije teško zaključiti.

Uspjeh vanjske politike neke države mjeri se u ostvarivanju njezinih ciljeva u međunarodnim odnosima. Ulaskom Hrvatske u UN, NATO i Europsku uniju ostvareni su njezini tadašnji primarni vanjskopolitički ciljevi, ali novo vrijeme i okolnosti donose nove interese. Netko te interese treba prepoznati, učiniti ih koherentnim te ih ostvariti. Prate li se aktualne svađe 'ruskih ljudi' u Hrvatskoj, čini se da oni jedni drugima stalno izazivaju najveći interes. Благодаря им.