Čini se da ćemo uskoro na izbore. Njih će svakako odrediti kontekst (i dalje prisutne opasnosti od) pandemije. Ovisno o epidemiološkim uvjetima u trenutku sâmog održavanja izbora, izlaznost, koja je na parlamentarnim izborima od 2000. više-manje kontinuirano na silaznoj putanji, mogla bi biti jako niska, što će, dakako, ozbiljno ugroziti demokratski legitimitet izabranih članova Sabora, a time i izvršne vlasti koja iz njegove većine ima proizići. Izlaznost je posebice niska među državljanima koji žive u inozemstvu, a ako u njihovim zemljama boravka/života i dalje budu stroge mjere ograničenja kretanja, postat će upitna i dostupnost glasovanja, odnosno pristupa biračkom mjestu.

Ako na izborni dan velik broj hrvatskih građana i dalje bude pod mjerom samoizolacije, morat će se osigurati mobilni timovi koji će, uz sve javnozdravstvene mjere opreza, glasačke listiće i kutije donijeti onima koji iz objektivnih razloga ne mogu pristupiti biralištima.

Međutim pravo je pitanje - što pokreće hrvatske birače? Što ih motivira, a što demotivira?

Neki će reći kako će ovi izbori biti presudni i predstavljati odmak od dosadašnjeg ponašanja jer će se građani određivati prema ekonomskoj situaciji, odnosno očekivanjima buduće snažne recesije (odnosno produbljivanja već postojeće krize). Kritičari ekstenzivnog državnog (i cehovskog) reguliranja tržišta rada, uvjeta poslovanja i ubiranja brojnih neporeznih davanja smatraju kako je kucnuo njihov čas. Njima se pridružuju i oni koji drže da rascjepkanost područne i lokalne samouprave dovodi do disfunkcionalnosti i neproduktivnosti u nizu područja života, ali i da stvara krajnje plodno tlo za klijentelizam i korupciju.

Drugi pak cinično primjećuju kako je, čim je pandemijska ugroza malo splasnula, u Hrvatskoj, kao i svakog proljeća, ponovno otpočeo Drugi svjetski rat, a kako, bez obzira na to što privatno vjerojatno jednako razmišljaju o pozdravima i insignijama te njihovim povijesnim implikacijama, predsjednik i premijer dosljedno mobiliziraju birače, jedan inzistirajući na pristupu no pasaran, a drugi pak na politici 'razumijevanja konteksta' i naglasku na 'žrtvi branitelja, bez obzira na odore koje su nosili'. Hladnoratovskim rječnikom rečeno, s jednog brda tako se provodi containment, a s drugoga appeasement, sa sviješću da je u predizborno doba simbolička politika važna u reprodukciji biračkih identiteta.

Ekonomsko i programsko glasovanje

Jedan od važnih pristupa razumijevanju ponašanja birača na izborima jest koncept ekonomskog glasovanja. Prema njemu, građani vrednuju prethodnu ekonomsku situaciju (retrospektivno glasovanje) ili pak donose sud o očekivanim gospodarskim kretanjima (prospektivno glasovanje) te sukladno tome procjenjuju hoće li kazniti ili nagraditi vladu, odnosno stranke koje ju čine. Ovaj pristup pretpostavlja da birači posve racionalno donose odluku, da su im raspolaganju sve informacije te da postoje objektivni pokazatelji oko kojih se svi slažu da upućuju na dobru ili lošu ekonomsku situaciju.

Uz ekonomsko, prilikom proučavanja biračkog ponašanja često se stavlja naglasak na takozvano problemsko glasovanje. Radi se o ideji da će građani glasovati za onu stranku za koju vjeruju da može najbolje riješiti neki politički (gospodarski, društveni i ini) problem. Drugim riječima, birači se opredjeljuju za onu opciju koja smatraju najkompetentnijom. Istraživanja koja Fakultet političkih znanosti redovito provodi uoči parlamentarnih izbora pokazuju da su dva glavna razloga zašto netko glasuje za neku stranku upravo njen program, ali i percepcija da baš ta opcija ima konkretna rješenja za probleme. S vremenom pada važnost konkretnih rješenja, dok se kao relativno stabilan razlog pokazuju stranački programi.

Međutim kod programskog orijentiranja građana prema strankama ulogu ne igraju samo izborni programi pred svake izbore, već i opća načela stranačkih programa, a posebice stavovi stranaka o svjetonazorskim pitanjima prema kojima se građani određuju shodno vlastitom shvaćanju njihove važnosti i osobnim uvjerenjima. Premda je 90-ih godina bila značajno viša, stranačka identifikacija u Hrvatskoj je i dalje izrazito stabilna, kako pokazuju anketni podatci.

Fenomen kolektivne amnezije

Anketna istraživanja od 2000. do danas pokazuju zanimljiv trend koji se događa kod naših građana u vezi s obiteljskim naslijeđem Drugog svjetskog rata. Naime kontinuirano raste postotak ispitanika koji tvrde kako njihova obitelj nije bila niti na jednoj od strana u tom ratu. Godine 2016. polovica ispitanih ustvrdila je kako je njihova obitelj provela to mučno razdoblje naše povijesti po strani. Istovremeno, od 2007. nešto manje od trećine ispitanih kazuje da uopće ne zna kako im je obitelj bila svrstana u tom ratu. Premda se može pretpostaviti da smjenom generacija doista raste broj naših sugrađana koji ne znaju ili ne žele znati gdje su im bili preci, ovakvi rezultati, kao i ogroman broj onih koji tvrde da im obitelji nisu bile involvirane u Drugi svjetski rat, mogu upućivati na jedan tip kolektivnog, svjesnog zaborava i povijesnog odmaka.

Ako je tome tako, zašto su ta pitanja i dalje politički relevantna? Jesu li to teme koje stranke samo 'podgrijavaju' kako bi skretale pažnju s drugih problema ili je ipak posrijedi nešto drugo?

Mnogobrojna istraživanja u hrvatskoj politologiji pokazala su kako su stranačke identifikacije u Hrvatskoj izrazito stabilne. Također, unatoč brojnim naporima, nije se uspjelo jasno ući u trag ekonomskom društvenom rascjepu, odnosno strukturiranju biračkih preferencija prema osi ekonomske ljevice (intervencionizam države u ekonomiji, visoki porezi, ekstenzivna socijalna država, društvena preraspodjela bogatstva) i ekonomske desnice (slaba uloga države u ekonomiji, niski porezi, socijalna država manjeg opsega, slaba društvena preraspodjela bogatstva). Drugim riječima, lijevo i desno u Hrvatskoj nisu ekonomske odrednice. Stoga ekonomske teme zapravo ne određuju biračko ponašanje, niti mogu odnijeti neku snažnu prevagu na izborima. Izbori 2007. bili su stanovita iznimka jer se tema oporezivanja nekretnina gurnula u prvi plan, no i tada je efekt ekonomskog glasovanja bio ograničen.

U Hrvatskoj se birači svrstavaju u političke tabore i identificiraju s pojedinim strankama na temelju kulturnog rascjepa, a koji je u slučaju našeg društva kombinacija vjerskog rascjepa (vjernici naspram agnostika i ateista) i povijesnog rascjepa (obiteljska povijest Drugog svjetskog rata i poraća, iskustvo socijalizma, iskustvo tranzicije i Domovinskog rata). Različita iskustva i vrednovanje događaja iz prošlosti, kao i stupanj religioznosti, ponajbolji su prediktori biračkih preferencija. Stranke pak konzistentno mobiliziraju i učvršćuju te identitete, stoga izborni uspjeh u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti mobiliziranja vjernih pristaša, a polarizirajuće teme dobro dođu za dodatni poticaj.

Stranke, odnosno izborna ponuda, proizlaze iz društva i svih njegovih suprotnosti i slojevitosti. Izborna potražnja, odnosno ponašanje birača, i dalje je izrazito stabilna (usprkos prethodnim dvama izborima koji su unijeli novu dinamiku). Stoga i u uvjetima pandemije, a možda baš i zbog nje, možemo očekivati orijentiranje birača prema ustaljenim obrascima i utabanim stazama višegodišnje identifikacije s etabliranim strankama.