Je li Andrej Plenković neshvaćeni lider ili pak on nikada nije shvatio kakvu je stranku preuzeo prije četiri godine?

Miro Kovač i Davor Ivo Stier zdušno su mu pomagali kako bi poput norveškog kraljevića na kraju 'Hamleta' preuzeo ispražnjeno prijestolje, a sada ga Miro Kovač - još jedan od mnogih izdanaka ministarstva na Zrinjevcu, koje se prometnulo u kadrovsku tvornicu vodstva stožerne stranke - uz potporu još jednog nekadašnjeg diplomata, Stiera, Ivana Penave te Milijana Brkića želi svrgnuti, uz optužbu da je otuđio stranku od biračke jezgre, pretjerano skrenuo ulijevo i uspostavio 'faraonski način vladanja'.

Plenkovićevi izazivači tvrde kako jedino vraćanjem biračima vezanima uz desno krilo stranke te ostavljanjem otvorenih vrata za koaliranje sa strankama desnije od sebe HDZ može dobiti ovogodišnje parlamentarne izbore. Paradoksalno, SDP oporavak svojeg rejtinga u ispitivanjima javnog mnijenja dobrim dijelom može zahvaliti i kontinuiranom bratoubilačkom ratu na Trgu žrtava fašizma (uz, dakako, eroziju povjerenja u premijerovu stranku izazvanu ministarskim većim i manjim aferama te upornom suradnjom sa zagrebačkim gradonačelnikom, kojega se, polako, ali sigurno, odriče sve veći broj političkih i društvenih aktera).

Teško breme ostavštine karizmatičnog osnivača

'Kult ličnosti' i 'faraonski način vladanja' pomalo deplasirano zvuče kad znamo da unutarstranačka demokracija u hrvatskim strankama općenito nije snažno razvijena, a da se iz stranačkih središnjica redovito raspuštaju lokalni ogranci, nameću kandidati nasuprot želji članova na terenu te je proces sastavljanja lista za Sabor uvelike koncentriran u rukama predsjednika stranke i nekolicine najbližih suradnika. Od dosadašnjih izbora za predsjednika HDZ-a, samo nekoliko njih možemo smatrati kompetitivnima, a u pravilu su se odvijali i bez ikakvih protukandidata (slični primjeri mogu se pronaći i kod drugih stranaka, posebice u prvih petnaestak godina višestranačja). Ovo će biti prvi unutarstranački izbori u toj stranci u kojima će sudjelovati cjelokupno članstvo, a koji će istodobno imati više kandidata nego li je položaja za raspodjelu.

Mnogi će se u HDZ-u, kao uostalom i u SDP-u, busati u prsa time da je stranka demokratizirana jer, eto, članstvo izravno bira najviše funkcije u njoj. Način izbora čelnih funkcija (sabor/konvencija stranka vs. izravni, članski izbori) još nam ništa ne govori o pravom stanju slobode govora, mišljenja i djelovanja u nekoj stranci, pogotovo ako se uzme u obzir to da će se u njenim središnjim tijelima zajedno naći izravno izabrani, delegatski izabrani i po dužnosti kooptirani članovi, što stvara razliku u političkom legitimitetu, a samim time i u manevarskom prostoru za djelovanje. Hrvatske stranke i dalje su zatvorene organizacije u kojima postoje slaba jamstva zaštite prava članova te u kojima se statutarno, ali i u praksi, potencira okrupnjavanje moći u rukama predsjednika.

HDZ pritom ima teško breme ostavštine karizmatičnog osnivača u čijoj sjeni djeluje svaki nasljednik. Stranka je to koja je na svojim skupovima voljela pjevati kako 'svijet voli pobjednike', a dokle god pobjeđuje i osigurava ravnomjernu raspodjelu javnih resursa za vjerne članove, predsjednik je nedodirljiv. Kad se procijeni da je oslabio i kada počne upisivati remije, a kamoli poraze, predsjednik je odjednom 'faraon', a izvlači se argument potrebe okupljanja, ali i pluralizacije stranke, ujedinjenosti u različitosti na Trgu žrtava fašizma. Ima li među Plenkovićevim izazivačima onih koji doista vjeruju u unutarstranačku demokraciju? Zasigurno. No nije izgledno da bi do najavljene pluralizacije doista i došlo.

Plenkovića optužuju da je otuđio vodstvo od baze i da se 'brod previše nagnuo ulijevo'. Da, doista, Plenković, za razliku od svojih izazivača, ima kratak stranački staž te nije, poput nekih od njih, 'čovjek s terena'. Kratko i jasno, on posvema odudara od prosječnog građanina te samim time odudara i od prosječnog člana i birača HDZ-a. To može biti prednost za stranački neopredijeljene, umjerene birače, no za dio njegove stranke očito je težak krimen.

Neki ga optužuju zbog suradnje s HNS-om, a neki pak zbog suradnje sa SDSS-om. HDZ godinama surađuje sa SDSS-om, što na nacionalnoj, što na lokalnoj razini, počevši od Sanadera. Zajednički rad HDZ-a i Bandićeve stranke pak svjedoči o tome da niti korupcijske skrupule niti (navodne) ideološke razlike ne predstavljaju stvaran problem.

Premijer je doista po svojim uvjerenjima liberalniji od dobrog dijela stranačke baze, premda su njegovi kritičari pretvorili određene teme u borbene pokliče (Istanbulska, Marakeš), bez obzira na ranije drukčije stavove i uvjerenja. Ovogodišnji izbori u HDZ-u prometnuli su se tako u borbu za autentičnost u očima običnih članova.

Plenković je tvrdio kako od HDZ-a želi stvoriti modernu demokršćansku i pučku stranku (poput CDU-a), Stier pak kaže kako u njoj treba biti mjesta za razne struje, da se treba okupljati te kako on pokazuje autentično demokršćanstvo i konzervativizam iz osnivačkih dana. Plenković nije shvatio da nije moguće preko noći, odozgor prema dolje, transformirati stranku, osim ako to ne podrazumijeva raskol, te kako je to moguće učiniti bez otuđivanja dobrog dijela birača i članova. Njegovi izazivači pak ne shvaćaju da su okupljanje i zajedništvo na tragu osnivača mogući jedino uz fleksibilan i ne odveć izražen vrijednosni profil. Drugim riječima, HDZ u sadašnjem obliku masovne stranke proizašle iz nacionalnog pokreta nužno mora biti sadržajno fluidan.

Članove te stranke godinama je okupljala zajednička misija (neovisnost, ratna pobjeda, kasnije ulazak u EU), ali i interes ostanka u društvu pobjednika, na izvoru moći, blizu kazana. Stoga nije čudno to što se upravo nakon ulaska u EU javlja izvanstranačka (referendumske inicijative) i unutarstranačka borba za 'dušu HDZ-a'. Bez cilja ostaje goli interes, a dugo zatomljeni vrijednosni jazovi izlaze na vidjelo.

Može li učiti iz vlastitih grešaka?

Iz sadašnje perspektive, Plenković bi vrlo vjerojatno mogao ostati na čelu stranke, no lako mu se može dogoditi da mu barem jedan, a možda i više potpredsjednika budu iz suparničke struje. Stoga nije pravo pitanje tko će pobijediti na izborima za predsjednika, zamjenika i četvero potpredsjednika HDZ-a, već kako će ti ljudi nakon završenih unutarstranačkih izbora raditi zajedno. Nakon četiri godine borbe s unutarstranačkom oporbom, koja ga već dugo smatra 'stranim tijelom', Plenković će možda svim iznogudima pokazati da ne mogu biti 'kalifom umjesto kalifa', no ostaje pitanje može li im ponuditi kakav opipljiv sadržaj za iduće četiri godine, može li naučiti iz vlastitih grešaka te može li doista ostaviti dublji trag.