Na svečanoj akademiji prigodom 27. obljetnice ustroja i Dana Oružanih snaga RH dvojica generala su promaknuta u više činove. Epolete na ramenima njihovih odora zamijenile su vrhovna zapovjednica i predsjednica države (desno rame) i časnikova supruga (lijevo). Navodno je tu novost u hrvatski protokol Kolinda Grabar Kitarović uvela prošle godine, po uzoru na ceremonije promaknuća u američkoj vojsci.

U sili vijesti o Agrokoru i Borgu, pojavi ospica u nedovoljno procijepljenoj populaciji oko Dubrovnika, propucanoj djeci migranata, pa i sukoba na liniji predsjednica - predsjednik sabora plus premijer, rekli bismo posve nebitno kako je i tko kačio epolete. Imamo važnijih briga i problema.

No, baš zato što na simboličkoj razini ovaj ritual pokazuje korijene problema u Hrvata, nekoliko riječi o ceremoniji. Kod nekih je ona prošla potpuno nezapaženo, kod nekih izazvala reakcije zgražanja, a bilo je i onih kod kojih je izazvala simpatije.

Shvatilo se to kao respektiranje i davanje na važnosti obitelji i javno priznanje suprugama koje su 'u dobru i zlu' davale podršku svojim partnerima. Čula su se i objašnjenja poput toga da 'žene (američke) stoje uz svoga supruga iako nisu nosile ruksak s municijom iza njega po pustinjama Iraka'.

Uronjeni u kargo kult

Iskreno, meni nije prva asocijacija bila pustinja Iraka.

Prvo što mi je palo na pamet bio je otok na Pacifiku, čuven po tome što su njegovi stanovnici tijekom Drugog svjetskog rata svjedočili dolasku ljudi s naprednijom tehnologijom i ukupnim standardom, a njihovim su odlaskom, u nadi da će se tek okušani bolji život vratiti, stvorili vlastitu religiju. Ti stranci su bili, pogađate, američka vojska, a religija čuveni kult  kargo. Za one koji ne znaju o čemu se radi: u iščekivanju povratka 'božanstava' domoroci su napravili uzletnu pistu, drevni avion, kolibu za kontrolu leta, a članovima plemena 'zaduženim' za sigurno polijetanje/slijetanje na glavu su stavili slušalice s antenom, načinjene od bambusa. I tako čekali da sve profunkcionira.

Kako su promovirali vojnike, ne znam.

Pomislila sam na to da iz vana, osobito iz predsjednici drage Amerike, uvozimo simbolička stakalca i drangulije, obične rituale koji bi trebali predstavljati korak naprijed, ovaj put u smislu davanja na značenju obitelji, a pritom preskačemo suštinu. Uporno ne uvozimo one vrijednosti koje bi toj i takvoj obitelji zaista dale pravo mjesto u društvu i dostojanstvo, prije svega ono egzistencijalno. Odbijamo uvoziti kriterije za znanstvenu izvrsnost, ulaganja u znanost, zakonske i porezne okvire za poduzetništvo i sl.

Pomislila sam i na to, kako bi javnost reagirala da ceremoniji polaganja prisege za ustavnog ili vrhovnog suca, iza njega ili nje stoji bračni partner/ica. Kako bi bilo da na prisegu u Sabor dovedemo bračne partnere zastupnika? Da u ceremoniji prisege predsjednika/ce 'kargo' lentu preko ramena okači suprug/a ili istospolni partner/ica?

Nisam feministica trećeg vala, ali...

Ja nisam feministica trećeg vala. Ne doživljavam muškarce kao neprijatelje i vječite opresore, već suradnike, za mene razlike u profesionalnim interesima nisu samo i isključivo rezultat socijalnih utjecaja, ali ova mi je slika bila više nego patrijarhalna. On stoji, a 'one' ga uređuju. 'Njih' (žena) u odorama s tim činovima, naravno, nema.

Podsjetilo je to na stare fotografije iz Hercegovine ili Crne Gore, kakve sam viđala na povijesnim stranicama: On s kuburom za pasom sjedi, noge u koljenima raširio, desnu šaku na trbuh položio, a one stoje pored njega. Desno mu mater, a ono lijevo žena.

Svoje ruke su, naravno, položile na mjesto imaginarnih epoleta.

Ili na opskurni nacional-socijalistički poster iz Srbije otprije desetak godina: 'Ona da rađa, on da brani'.

Od žene predsjednice sam barem u tom pogledu puno više očekivala. Ovo što smo dobili, prilično je infantilna američka imitacija demokratski izabrane predsjednice razreda, sa željom da se na školskom karnevalu (a i sljedećim izborima) svidi svima odreda: od profesora do učenika, od maskiranih vojnika, velikih zečeva i kauboja, do cheerleaderica.

Kolinda Grabar Kitarović je možda izgubila titulu Kraljice Balkana, možda joj je i ova predsjednička, zbog niza gafova, izjava i populističkih vrludanja – upitna, ali za jednu je titulu debelo sigurna. Teško da joj netko može konkurirati po pitanju forme bez sadržaja. Još od kartonske verzije sebe, koju je na početku mandata instalirala u Uredu predsjednika na Pantovčaku, kako bi se veseli posjetitelji za uspomenu i dugo sjećanje, kao u Disneylandu, mogli fotografirati proturajući lica kroz otvore na glavama kartonskih gardista, Kolinda Grabar Kitarović je kraljica farse i rituala.

Nada da će se stvari promijeniti, ako ništa, da će barem nakon niza uzastopnih afera znati izabrati bolji tim savjetnika, davno prije ove ceremonije, splasnula je poput frizure bez Tafta.