Pričam s frendom u Zagrebu prije otprilike mjesec i pol (Tolušićeva je konferencijska sala za roštiljanje tad bila u điru, za Kuščevića se još nije znalo) i on mi kaže otprilike ovako: uzmi si dva dana i polako vozi podsljemenskom zonom gor i dol, pa pokušaj izbrojati koliko u njoj ima novih kuća vrednijih od dva milijuna eura, samo uz cestu. Ima ih, stari, najmanje tisuću! Automobila skupljih od 50.000 eura na zagrebačkim ulicama ima i nekoliko puta više. S druge strane, ne vjerujem da u cijeloj Hrvatskoj uspješno posluje više od tisuću privatnih firmi, a od toga možda tek polovica vlasnika legalno stječe toliko veliku dobit da si može bezbolno priuštiti takvu kuću i takav auto. Sve u svemu, po odokativnoj procjeni, rekao bih da je najmanje dvije trećine današnjih hrvatskih bogataša svoj imetak steklo nekom kemijom koje nema bez umreženosti s politikom i državom na raznim razinama.

Tako zbori moj stari prika, upućeniji u tokove krupnog novca barem deset puta više od mene. I nije nužno da mu vjerujem na riječ i na lijepe oči, dovoljno mi je, kao i vama, pogledati prstohvat najsvježijih afera naših slavnih ministara: u svakoj od tih priča spominje se uz njih i najmanje jedan poduzetnik – građevinski, trgovački, mesarski, crkveni ili kakav već.

Mnogomilijunske se tu cifre razmjenjuju, prikrivaju, oplođuju, pa čak i daruju iz čista mira. Zbunjene supruge i mucava djeca obnoć postaju vlasnicima imetaka o kakvima pošteni poduzetnici mogu samo sanjariti (a i to samo dok maštaju što bi sve napravili ako osvoje Eurojackpot!), stare majke na papiru parkiraju limuzinetine i sidre jahturine, štale postaju neucrtane viletine za iznajmljivanje, kućerine se u dokumentima upola stisnu već pri prvom pranju… Uvijek je, velim, dva koraka iza ministra ili ministrice, u polusjeni, neki 'kontroverzni investitor' ili drugovrsni biznismen iz iste fluidne kategorije. Šarena je to ekipa, ali svima im je skupa, ama baš svima, zajednička samo jedna stvar: neporeciva ljubav prema Hrvatskoj, njenim ljudima, katoličkoj tradiciji i prirodnim ljepotama.

Oni su i nadogradnja i proširenje i prenamjena pojma 'domoljub', toliko velika i uočljiva da sve čekam kad će netko na onaj zatipkovno-zapozorni natječaj, kao još hrvatskiju zamjenu, poslati riječ 'kvadratoljub'. Njihova posvećenost domovini, naciji, vjeri i sveopćem boljitku tolika je da im je posve svejedno je li prvi kvadrat crvene ili bijele boje (uostalom - 'prepustimo to povjesničarima…'), važno je samo da kvadrata bude što više, još više i, po mogućnosti, još samo malo.

Zamišljam situaciju u kojoj – ne daj bože, nikad, ali mašta može svašta – na Hrvatsku opet kreće jednaka agresija kao i 1991., kad su ljudi pošli, kako se rado govori već desetljećima, goloruki braniti svoje kućne pragove i ognjišta. Zamišljam je samo zato što mi je silno zabavno i zamišljati graške znoja kako se cijede niz obraze i za uškama naših kvadratoljuba, dok očajno – već odjeveni u vojnu odoru s pričuvnim činom – za kuhinjskim stolom zdvajaju nad multilemom: koji od svojih domova i pragova da smjesta, prvo, krenu prsimice braniti od agresora, koje među svojim ognjištima?

- Onu roza, s bazenom – tihim glasom sugerira supruga, zabrinuto mrveći čislo.

- Koja ti je sad to? Ne sjećam se…

- Ona bakina…

- Čekaj, ma… Ma šta nije ta na maloga upisana? Kako bakina?

- Bila je prvo bakina, al onda ju je župa preko Marka darovala malome, pa smo je vratili Marku koji nam je prodao šuri susjedovom, otad je naša, nemoj mi samo reć da se ni toga ne sjećaš... Pa na sud sam godinama išla zbog toga, sve do zastare!

- E draga moja, da ti moje brige prtiš, ne bi se ni ti svega sjećala...

Zamišljam tu scenu, kažem, gotovo pa sladostrasno, ali onda mi sine da bi i tu ružičastu kuću s bazenom i sve druge kvadratoljubove pragove te ognjišta, sa svim gipsanim lavovima i dvorišnim kapelicama jaganjca božjeg, opet obranili neki sirotani, neki od preostalih hrvatskih nenijemaca i neiraca, tako neka stokica sitnog zuba, školstvom udesno nakrivljeni klinci i slični naivci. U tome bi ih, glasnije nego itko, sokolio čovjek koji je na vlast došao izgovorivši prije tri godine rečenice: 'Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana. Okolnosti, koje bi makar u tragovima, mogle podsjećati na događaje sa HDZ-om od prije par godina, sigurno bi bile štetne i reflektirale bi se na buduće izbore. Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta, što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje. Na stranci je da analizira političke konotacije trenutne situacije'.

Isti taj čovjek danas u djelo provodi teoriju oborenog prethodnika koji je onomad, dok je nakratko bio na vlasti, braneći svojeg priku ministra, rekao: 'Pustimo sad moralno ili nemoralno, to je jako relativno'. Toliko od njega o analizi političkih konotacija trenutne situacije.

Ne bi ministarsko žmukljarenje i premijerovo izvrdavanje bilo nikakav poseban problem, ponajmanje ovdje, na brdovitom Balkanu, kad ne bi predstavljalo tek sam vršak vrha sante leda, krovnu izohipsu koruptivne piramide što se pod tupim kutom širi nizbrdo na sve strane, sve do najbesmislenije provincijske općinice. Baš kao što će se za koju godinu s Medvednice, bijesne zbog bestijalne kumovske sječe stabala, stuštiti nepregledne i nezaustavljive blatnjave bujice što će pred sobom rušiti sve, ponajprije famoznu podsljemensku zonu.