U posljednjih desetak dana je, raznim povodima, ponovno aktualizirano pitanje lažnih i istinitih popisa pravih branitelja i onih koji, iz bilo kojih razloga i po bilo kojim i bilo čijim kriterijima, ne zaslužuju biti na istinitom popisu.

Pretpostavljam da prijepor o lažnim i pravim braniteljima ne proizlazi iz tradicionalne opreke između borbenih i pozadinskih postrojbi koja postoji u svim vojskama. Borba na liniji fronte nešto je potpuno drugačije od kuhanja kave u stožeru ili brojanja čizama u skladištu, ali rat se ne može voditi bez zapovjedništva i logistike. Uostalom, i sâm Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji pod obranom zemlje podrazumijeva i oružani otpor agresoru i 'djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom'. Zakonodavac je tom općenitom formulacijom obuhvatio i djelovanja koja nisu borbena u užem smislu, ali su sastavni dio jednog velikog poduhvata – najvećeg mogućeg državnog poduhvata – kao što je vođenje rata, koji je nemoguće svesti samo na borbu na liniji fronte.

Čuo sam anegdotu da je jedan vojnik koji je radio u stožeru, u dubokoj pozadini, stekao status ratnog vojnog invalida jer mu je na nogu pao željezni ormar. Takvi ormari su uobičajeni dio asketske scenografije vojnih ureda. Možda nekima ta anegdota zvuči uvredljivo ili komično. Možda je i neistinita, ali je u svakom slučaju ilustrativna. Ako je osobu koju je ozlijedio ormar netko postavio u taj ured, zasigurno je znao što radi i zasigurno je imao razloga za to, jer i uredski rad može doprinijeti ratnom naporu, primjerice obavještajna analiza, planiranje opskrbe hranom ili pak ucrtavanje onih plavih i crvenih strelica na vojne karte bez kojih je vojna strategija nezamisliva.

Zloupotrebe su uvijek moguće i prevaranti su uvijek spremni na neku opačinu. Ponekad u tome uspijevaju, a katkad ostaju neotkriveni. To je ipak rijedak i izniman slučaj, ali – koliko god da izaziva prezir kod pravih veterana – nije posebno velik društveni problem i spada, poput svakog kaznenog djela, u nadležnost pravosuđa.

Ono što začuđuje u strastvenim raspravama o lažnim i pravim braniteljima jest da se barata brojkama o tisućama ili desecima tisuća lažnih branitelja, dakle ljudima koji imaju braniteljski status, mada taj status, po kriterijima i stavovima dijela javnosti, ne bi trebali imati jer ga navodno ne zaslužuju. Nemoguće je da u jednoj zemlji postoji toliko prevaranata, a sve kada bi ih toliko i bilo, i da su svi to i pokušali, država bi lako izišla na kraj s njima i odbila im dati braniteljski status.

Zakonom su predviđeni i uvjeti i postupak za stjecanje tog statusa, kao i tijela nadležna za njegovo utvrđivanje. Drugim riječima, takvu odluku donijela je vladajuća politička elita na temelju svoje suverene odluke, a takve se odluke, kako je i red, artikuliraju kroz zakone i druge propise, kao i u bilo kojem drugom slučaju uređivanja društvenih odnosa.

Predviđena mogućnost revizije

Država ima suvereno pravo odrediti tko jest i tko nije branitelj, a branitelji su, usput rečeno, one osobe koje su sudjelovale u – citiram izraz iz članka 2. stavka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji – 'obrani suvereniteta Republike Hrvatske'. Nema ničeg neobičnog u tome da država drži da ponajbolje zna tko jest, a tko nije sudjelovao u obrani njenog suvereniteta.

Sve da je pritom država i podarila braniteljski status nekome tko ga, po nečijim subjektivnim kriterijima, ne zaslužuje ili ga je pak svjesno i namjerno podarila nekome tko ga uopće ne zaslužuje ni po kojem kriteriju, to je još uvijek njezino suvereno pravo. Naime, oni koji za sebe tvrde da su pravi branitelji često ističu da su sudjelovali u ratu upravo zato da bi država bila slobodna, a država je slobodna kada njena politička elita donosi zakone u skladu s ustavom i upravne akte u skladu sa zakonom, po svojoj slobodnoj volji.

Pod pretpostavkom da ne griješe oni koji tvrde da je država u diobi braniteljskih statusa bila odveć velikodušna, jer su navodno nezasluženo te statuse stekli deseci tisuća ljudi, to ništa ne mijenja na stvari. Riječ je o suverenoj odluci, koja zasigurno nije bila slučajna, jer, zaboga, ne može se pogriješiti desetak tisuća puta.

Država zna što radi i to ne zato što je mudra i pravična, nego zato što ima svoje razloge. Zakonom je predvidjela i mogućnost revizije i primjenu instrumenata upravnog postupka i upravnog spora, čime je osigurala uvjete da se upravni akti kojima se nekoj osobi utvrđuje braniteljski status donose u skladu s načelima zakonitosti i pravne sigurnosti.

Prozivati državu zato što je po vlastitoj volji uredila pitanje statusa branitelja, kao i političku elitu koja stoji iza te odluke, utoliko je nepravedno i neosnovano, a iznad svega je nejasno, jer iz prosvjeda protiv navodnog viška branitelja ne da se razabrati jesu li usmjereni protiv zakonske definicije branitelja utvrđene u članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ili protiv provedbe tog zakona, odnosno prakse nadležnih tijela koja su utvrđivala status.

Još manje je pravedno i osnovano prozivati i napadati ljude koji su – bez ikakvih namjera da prevare – u dobroj vjeri i u skladu sa zakonom stekli status branitelja, jer im je sustav velikodušno pružio tu priliku.

Ako pak netko smatra da je u provedbi došlo do kakve zloupotrebe u nekom konkretnom slučaju, ostaje mu da protiv 'lažnog' branitelja i službenika koji su sudjelovali u postupku podnese kaznenu prijavu krivotvorenja službene isprave, zlouporabe položaja i ovlasti te nesavjesnog rada u službi. To je jedini i pravno i demokratski dopustiv način osporavanja nečijeg braniteljskog statusa i ne spada u strastvene javne rasprave, nego u pravosudnu rutinu, pogotovo nakon što su nas najviši javni službenici svečano izvijestili da nitko nije nedodirljiv.

Dakako, moguće je donijeti novi zakon s novim kriterijima i urediti postupak sveopće revizije svih braniteljskih statusa. Tada bi, ako su točne tvrdnje da postoje deseci tisuća ljudi koji imaju taj status, a navodno ga ne bi trebali imati, ti isti ljudi izgubili svoja stečena prava – koja su stekli samo zato jer im je država pružila priliku da ih steknu. Dovoditi u pitanje zakonito i pošteno stečena prava nije samo nedemokratski, nego je i nehumano. Konačno, utješno je znati da je netko od čitavog poduhvata na zakonit i pošten način stekao neku korist.