Većina ljudi koje poznajem, a glasala je za Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, argumentirala je svoj izbor u dva pravca: dominantni 'samo ne još pet godina Kolinde' i samozavaravajući 'valjda na toj funkciji ne može toliko zglajzati kao na premijerskoj'. Svjesno su zatvorili jedno oko na činjenicu da je premijer postao izigravajući urbanog dečka s asfalta zagrebačkog Trnja da bi mandat završio ekonomski na rubu neoliberalizma, a politički slizavši se s ekipom iz šatora koja mu je na kraju zabila nož u leđa famoznim tajnim snimkama. Kao i uvijek na hrvatskim izborima, začepili su nos i zaokružili ono što su smatrali socijaldemokratskim kandidatom, koji im je na inauguraciji dodatno zatitrao citiranjem Milana Mladenovića. Tri godine kasnije svima je jasno da su izabrali trola željnog pažnje koji je, umjesto vile na Pantovčaku, trebao dobiti malnarovski beskrajan stand-up termin na nekoj lokalnoj televiziji.

Sličan okret na peti izveli su i Let 3 negdje sredinom devedesetih, kad su od alternativnog rock giganta ukorijenjenog u bogatu riječku punk tradiciju odlučili evoluirati u shock rokere kojima je forma važnija od sadržaja. Prijelomni trenutak te evolucije bio je album 'Nečuveno', potpuno prazan CD koji je kupilo 350 ljudi, nakon čega su od glazbe važniji postali spomenici u obliku stršećih spolovila, ispaljivanja čepova iz anusa i – općenito – manje ili više duhovito trolanje javnog prostora. Varalica za rock kritiku koja ih je uporno ohrabrivala u spomenutim ekskurzijama bili su uvijek kvalitetni, pošteni i dosljedni koncerti, na kojima bi cirkusantsku estetiku uklapali u viziju hrvatskih GWAR ili Flaming Lipsa, benda kojem je baš sve dopušteno jer predstavljaju glasnogovornike alternativnog kulturnog kruga i protutežu dominantnom, ukočenom i konzervativnom hrvatskom popkulturnom habitusu.

Iako se fora potrošila negdje tamo nakon 'Bombardiranja Srbije i Čačka', kolažnog albuma citata koji od krhotina bivše Jugoslavije sazdava postmodernu južnoslavensku zajednicu, pod utjecajem pobjede finskih kostimiranih metalaca Lordi u javnosti se neprekidno vrtjela teza o tome da bi Let 3 trebalo poslati na Eurosong, 'kad već ne znamo napraviti pjesmu da idemo na ludilo'. Paralelno s time, mijenjala se i društvena klima pa su performansi s čepovima u anusima postali relikt bumerske prošlosti, a Eurosong se – posebno nakon pobjede Conchite Wurst – pretvorio u poligon za proizvodnju novih globalnih mainstream zvijezda pod krinkom tolerancije i uključivosti ranjivih društvenih skupina.

Skoro dvadeset godina kasnije, eto nama zaslužnih kulturnih pregalaca, korisnika povlaštenog najma gradskih stanova u Rijeci te predsjednika Hrvatske glazbene unije (da, i on svira u Letu 3) na Dori u Opatiji, s ružama u anusu, karnevalskom šminkom i čaplinovskom imitacijom Hitlera u pjesmi 'Mama ŠČ', sklepanom za potrebe antiratne predstave Paola Magellija. Eto Mrleta i Prlje na traktoru s lovranskim maškarama, odjevenih u prigodno dizajniranu modnu liniju, kako ismijavaju 'onog malog psihopata', koji uistinu može biti Putin, ali i Kim Jong-un, no nikako korpulentni Vučić ili Dodik.

Eto i očekivanog oduševljenja lijevog kulturnog kruga, a koji ide toliko daleko da u pobjedi Leta 3 vidi nekakav 'civilizacijski iskorak', baš kao i prošle godine, kad je Konstrakta pobijedila u Srbiji pa dan poslije morala prati ruke u lavoru među šajkačama i narodnim nošnjama u RTS-ovoj 'Žikinoj šarenici'. Eto i još očekivanijeg zgražanja desnog miljea, koji u pomoć poziva svećenike i konzervativne društvene korifeje kako bi bacili anatemu na dokazane provokatore te skrušeno moli da BBC, organizator Eurosonga u Liverpoolu, natjera HRT na ublažavanje scenskog nastupa, kao da Mrletove genitalije i maljavo tijelo nismo svi već sto puta vidjeli.

Eto i njihove braće s druge strane Dunava, koji u traktor iz pjesme pod dojmom Vučićeve propagande učitavaju sprdanje etničkim čišćenjem Srba u Oluji pa traže da ih se izbaci s Eurosonga zbog zloupotrebe politike. Eto i užasnutih puritanaca koji bi metaverzum Eurosonga resetirali na Sanremo iz prošlog stoljeća, a pjesmu svisoka uspoređuju s prošlogodišnjim trešinom Zdob si Zdub, moldavskih specijalista za eurosongovske budalaštine (sjećate se, 'Hey ho, let's go, folklore and rock 'n' roll' - Ramonesi se prevrću u grobovima). Na koncu, eto i danas najglasnije Eurosongove publike, stroge woke mlađarije koja po forumima fanova širi priču o homofobiji i transfobiji što navodno izvire iz Prljine namjerno cirkusantske šminke. I sve to niti u 24 sata nakon pobjede na Dori.

Gledano iz ove perspektive, provokacija je već sad uspjela. Prosječna pjesma za standarde Leta 3, koja bi vjerojatno figurirala kao nekakav intermezzo na nekom od posljednjih, manje uspjelih albuma (pobogu, 'Angela Merkel sere'), teatralno je upakirana u ruho aktualnih globalnih previranja, produkcijski i aranžerski prilično dotjerana u odnosu na originalnu verziju otprije mjesec dana te je čak i tako falična rutinski pobijedila kilavu konkurenciju na Dori. Sve što se dogodi nakon toga, a naročito eventualno izbacivanje s Eurosonga iz političkih razloga, može donijeti samo dodatnu marketinšku vrijednost najnovijem performansu riječkog kolektiva koji – vratimo se još jednom na početak – danas ima veze s alternativom točno onoliko koliko Zoran Milanović ima veze sa socijaldemokracijom.