Kupuje li Hrvatska, time što se odlučila za polovne izraelske F-16, 'stare kante' ili suvremene avione koji će na duži period moći štititi njen zračni prostor, pitanja su koja su podijelila stručnjake, ali i obične građane koji o borbenim avionima ne znaju gotovo ništa
Sve zanima je li to dobra odluka, je li izraelska ponuda stvarno bila jeftinija i isplativija od konkurentskih i hoće li hrvatski piloti letjeti u novim avionima sljedećih 30-ak godina, kako se u više navrata najavljivalo iz državnog vrha.
Odgovor je jednostavan - odluka nije dobra jer je odabrana ponuda koja će nas u konačnici skuplje koštati od konkurencije, a piloti vrlo vjerojatno neće uživati u letovima duže od 10-15 godina, nakon čega će se morati ići u novu nabavu, što će predstavljati nove troškove, ili ukinuti borbeno zrakoplovstvo. Iako su početnom cijenom od nekih 400 milijuna eura Izraelci više nego upola jeftiniji od glavnog konkurenta, novog švedskog JAS-39 Gripena, koji bi nas koštao oko 900 milijuna, u razdoblju od samo deset godina švedski bi avioni ispali jeftiniji jer su troškovi održavanja i letenja polovnog F-16 osjetno viši od onih za novi Gripen. Naravno, svake sljedeće godine ta bi se razlika samo povećavala u korist novog aviona.
vezane vijesti
Nepravedno bi bilo reći da Hrvatska kupuje stare kante, ali da je riječ o avionima koji su maksimalno izraubani, to je činjenica koju je u više navrata isticao i jedan od najboljih svjetskih pilota MiG-a 21, nedavno umirovljeni brigadir Ivan Selak. Iako je riječ o poboljšanoj verziji aviona F-16, na kojoj su preinake radili sami Izraelci, za što su dobili priznanje stranih stručnjaka, problem je u tome što su ti avioni stari 25-30 godina i cijelo to vrijeme letjeli su u 'ratnom režimu' jer se u Izraelu već 70 godina ne leti iz zabave, nego u sklopu borbenih djelovanja, izviđanja nad neprijateljskim teritorijem i zastrašivanja protivnika. U takvom režimu nije prioritet paziti na to da avion ne bude izložen opterećenju, nego je bitno što prije doletjeti na određenu točku i izvršiti zadaću.
Hrvatska ne kupuje stare kante, ali također ne kupuje ni avione kojima će namiriti svoje ratno zrakoplovstvo za sljedećih 30 i više godina, kako su to u više navrata najavljivali premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević. Vrlo je vjerojatno da će se za 10-15 godina morati ići u novu nabavu aviona, što znači nove troškove u iznosu ne manjem od ovih za izraelske avione, i zato nije riječ o dobroj odluci.
>>> Što se sve može učiniti novcem za 12 aviona koje planiramo kupiti? Možda ovih pet stvari
Zašto se donijela takva odluka, teško je špekulirati. Pilotima je jedino važno letjeti, oni žive za to, i kad im se s vrha poručuje da baš i nema novca za nove avione, oni će svoj glas dati za bilo koje rješenje što će osigurati preživljavanje Eskadrile borbenih aviona. Tako su radili proteklih 15-ak godina, tijekom kojih su obavljena dva remonta na MiG-ovima, a iza oba su ostali repovi, no unatoč tome piloti se nisu baš naletjeli s obzirom na učestalost kvarova na tim avionima.
Da je državni vrh ovaj put imao više hrabrosti i mudrosti, odabrao bi jednu od dvije ponude za nove avione, ili već spomenutu švedsku ili pak onu američku za potpuno nove F-16 po cijeni osjetno višoj od milijarde eura. Jedino tako bi se problem ratnog zrakoplovstva riješio za sljedećih 40 godina, a ukupna cijena za taj period, čak i za američke avione, bila bi povoljnija od one za koju se odlučio državni vrh.
>>> 'Treba zadržati borbeno zrakoplovstvo jer je to pitanje suvereniteta'
Jedna od rijetkih pozitivnih stvari u cijelom poslu ta je da se ipak prelazi na moderniji tip aviona i to će biti velik iskorak za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Također se uspostavlja čvršća veza te jače partnerstvo s Izraelom, no pod koju cijenu? Pa u poboljšanju odnosa s Izraelom puno bi nas dalje dovela jasna zabrana natpisa 'za dom spremni' na HOS-ovim pločama te zabrana imenovanja ulica imenom Mile Budaka, nego kupovina aviona.
Da su i u državnom vrhu postojale velike nedoumice oko nabave, pokazuje činjenica da je Vijeće za obranu prvo bilo najavljivano za kraj prošle godine, da bi do njegove sjednice došlo puna tri mjeseca kasnije. Očito je da je državni vrh iskoristio to vrijeme i uskladio stavove jer sada svi tvrde da je nabava izraelskih aviona dobra odluka.
I na kraju, kad političari kažu da ne vide problem u nabavi aviona starih 30-ak godina te da je polovno bolje od novog, predsjednicu, premijera i ministra obrane moglo bi se pitati zašto se onda oni, a i ostali državni dužnosnici, ne voze u 30-ak godina starim državnim limuzinama, nego im se svakih nekoliko godina kupuju nove?
