Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović iznimno je samozatajan čovjek jer hrvatska javnost do prije koji dan nije ni znala trajanje njegova ratnog puta. Možda je trebala. Tek nakon što se doznalo da se cijepio protiv koronavirusne bolesti saznalo se i koliko je vremena proveo na bojištu.

Pravdajući se da je cjepivo primio kao kronični bolesnik i ratni vojni invalid, Burilović je izjavio da je 'u ratu proveo 1690 dana u rovu'. To znači da je u ratu bio četiri godine i više od sedam i pol mjeseci. Dakle u rov je ušao negdje oko Uskrsa 1991., a iz rova izašao oko potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma. U ratu je bio očito od kraja ožujka 1991. do druge polovice studenoga 1995. U Hrvatskoj su se neposredne oružane akcije vodile od početka ljeta 1991. do rane jeseni 1995., ali je Luka Burilović barem koji mjesec prije i poslije toga intenzivnog ratnog razdoblja bio 'u rovu'. Nakon rata izgradio je uspješnu poslovnu karijeru paralelno se obrazujući, a postao je i doktor znanosti.

Što se tiče akademske karijere, u jednom je trenutku pomislio da mu za poslijediplomsko obrazovanje treba razlikovna godina na sveučilišnom studiju te se uputio na jednu od banjalučkih visokoobrazovnih ustanova. I dok drugi studenti obično s ponosom ističu gdje su sve studirali i stekli diplomu, aktualni predsjednik HGK i ovdje samozatajno preskače svoju akademsku dionicu odrađenu u Republici Srpskoj, inače poznatoj po nizu vrhunskih fakulteta i visokih škola, ponajprije onih privatnih.

S iznadprosječnim profesionalnim iskustvom u javnom i privatnom sektoru te obrazovan u zemlji i inozemstvu, Luka Burolović godinama je na čelu krovne kuće hrvatskog gospodarstva koja štiti i promiče interese svojih članica. I to tako uvjerljivo da sve više njih želi da se ta zaštita i promicanje pružaju bez obvezatne članarine. Stoga ne čudi da je i samom predsjedniku HGK zaštita prijeko potrebna, pa i ona 'preko reda', s obzirom na to da se kao 54-godišnjak uspio cijepiti protiv koronavirusa. Zašto to nije pošlo za rukom i drugim ratnim vojnim invalidima te kroničnim bolesnicima njegova godišta, nije poznato. Možda je ključne stvari naučio u Banjoj Luci. A možda tajnu krije njegov diplomski rad koji svakako treba pronaći i pročitati.

Hrvatska endemija: Neće biti kazne

Ako ništa drugo, Luka Burilović dokazuje da cjepivo – djeluje. Prava je šteta da nije otkrio o kojem se cjepivu radi i tko mu ga je dao jer je izbjegavajući novinare nakon sjednice Sveučilišnog savjeta Sveučilišta u Zagrebu, čiji je predsjednik, pokazao izvrsnu kondiciju. Kada ga čovjek vidi onako okretnog i elokventnog, odmah bi se poželio cijepiti. Protiv svega, a ne samo Covida-19. Nije se, dakako, predsjednik HGK jedini cijepio 'preko reda' ili 'da se ne baci', ali je nekako uspio postati najslikovitiji, tim više jer se i Komora na čijem je čelu našla u središtu političkih prijepora u Hrvatskom saboru, pa i šire u javnosti. Samo je pitanje čija će se sve imena i prezimena pojaviti uz prekoredno cijepljenje u Hrvatskoj koja ionako, kao i cijela Europska unija, trpi posljedice slabog planiranja nabave i distribucije prijeko potrebnog cjepiva. U takvim je uvjetima svaka doza cjepiva neprocjenjiva, kao što bi bilo neprocjenjivo to da se za svaku dozu zna tko ju treba prioritetno primiti. Da se nije doznalo za 'Luku i prijatelje', ne bi Hrvatski zavod za javno zdravstvo priopćavao svoje nove mjere za učinkovitu provedbu cijepljenja protiv bolesti COVID-19. One ranije očito nisu bile dovoljno jasne za hrvatske državljane cijepljene 'preko reda'.

Zavod ponavlja da Planom koji je usvojila Vlada Republike Hrvatske prvu prioritetnu skupinu za cijepljenje čine zdravstveni djelatnici te korisnici i zaposlenici smještaja u ustanovama socijalne skrbi. Prema istom je planu cijepljenje osoba starije životne dobi te osoba s kroničnim bolestima s rizikom za razvoj težih oblika koronavirusne bolesti COVID-19 predviđeno u drugoj fazi cijepljenja. Tek će se nakon te faze moći cijepiti ostatak stanovništva koji to želi. Ne treba diplomirati medicinu i specijalizirati epidemiologiju kako bi se shvatilo da 54-godišnjaci u punoj radnoj snazi na nizu dužnosti ne pripadaju prvoj prioritetnoj skupini za cijepljenje. Kako je Luka Burilović došao do cjepiva, nije pitanje samo njegovih društvenih veza, nego i pitanje funkcioniranja tako osjetljivog sustava kao što je onaj zdravstveni u najtežoj suvremenoj krizi globalnih razmjera. No čak se i unutar pandemije Hrvatska ističe svojom endemijom. Endemija je pojava određene bolesti od koje na ograničenom prostoru, ali kroz neograničeno razdoblje pati znatan dio stanovništva. Nema nikakve dvojbe da je u konkretnom slučaju riječ o 'hrvatskom soju' zloporabe moći onih koji tu moć posjeduju. U drugim su državama, od SAD-a do Njemačke, takvi pokušaji već sankcionirani. U Hrvatskoj nisu i vjerojatno neće.

COVID-19 i cjepivo protiv njega već su godinu dana i politički prioriteti. Stoga je puno prije početka cijepljenja trebalo biti poznato tko će i kojim redoslijedom dobivati cjepivo. Također, i što će se događati s dozama cjepiva koje iz operativnih razloga nisu aplicirane jer jedna bočica cjepiva sadrži najmanje šest doza. Dolaze li na red u takvim slučajevima uistinu 'preko reda' i 'da se ne baci'? Znači li to da odgovorni za provedbu cijepljenja imaju diskrecijsko pravo pronaći osobe kojima će se ponuditi cijepljenje i mogu li te osobe biti članovi obitelji, prijatelji, poznanici i visokopozicionirane osobe? Gdje prestaju red i protokol, a nastaju situacije u kojima se djeluje 'preko reda'? Ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević u Zagrebu, prof. dr. Alemka Markotić omogućila je majci cijepljenje u matičnoj ustanovi iako joj majka prema spomenutom planu nije u prioritetnoj skupini, ali je kronična bolesnica u devetom desetljeću života. Zašto stariji od osamdeset godina, kronično oboljeli i članovi obitelji zdravstvenih radnika nisu prioritet, pitanje je za Stožer. Alemka Markotić učinila je ono što bi zasigurno učinilo svako dijete za svog roditelja. No je li učinila ono što je trebala kao liječnica i članica tima koji već godinu dana stoji na čelu hrvatske borbe protiv pandemije? Koliko kroničnih bolesnica i bolesnika u istoj životnoj dobi ima mogućnost koju je dobila majka Alemke Markotić? I što bi se događalo da se na sličan način postupa u svim drugim medicinskim situacijama? Primjerice, pri čekanju na presađivanje organa.

Limiti protupandemijskoga tima

Medicina je u svom ključnom dijelu trijaža, odnosno kategorizacija pacijenata prema hitnosti obrade. To je srž i protokola pri cijepljenju protiv koronavirusa. Čim se krene smjerom Luke Burilovića, stiže se u zonu u kojoj prestaju vrijediti medicinski, a počnu djelovati neki drugi razlozi. Ispred Luke Burilovića bilo je barem devet stotina tisuća ljudi koji su trebali dobiti mogućnost cijepljenja. U slučaju majke Alemke Markotić neusporedivo manje, ali ih je također bilo. Najeksponiranija infektologinja u Hrvatskoj proteklih dvanaest mjeseci odreda je veoma oštro govorila o onima koji krše poznate mjere, nazivajući neke od njih i bioteroristima. Danas je u poziciji da objašnjava svoje sudjelovanje na skupu na kojem je bilo puno više od dvadeset i pet ljudi, pri čemu cijeli događaj opravdava i korištenjem kišobrana koji, eto, služe i tome da se virusi ne bi odveć raširili. Nije odoljela ni prozvati novinare, među kojima je prepoznala i one koji bi se cijepili ili to već jesu 'preko reda'. Ako joj je poznato takvo kršenje, zašto ga ne prijavi u interesu zakona i javnosti? Nakon Vilija Beroša i Krunoslava Capaka, tako je još jedno ime iz protupandemijskog tima pokazalo svoje limite.

Doda li se tomu i izjava prim. dr. Bernarda Kaića, voditelja Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, da će cijepiti 'preko reda' sve kronične bolesnike koji mu se jave, postaje nejasno kojim se to kriterijima poznatima unaprijed vode odgovorne osobe za borbu protiv pandemije u Hrvatskoj. Jer ako se u nestašici cjepiva do njega može doći 'preko veze' i 'preko reda' te da je najvažnije biti uz one koji će vam cjepivo dati 'da se ne baci', čemu se mogu nadati milijuni građana Hrvatske koji nisu na čelu Hrvatske gospodarske komore ili nisu nečiji srodnici, prijatelji ili poznanici? Jedno je kada se u opskurnim klubovima pod zemljom konzumira oborita riba 'da se ne baci', a drugo je kada se istom logikom vode oni u čijim se rukama ne nalazi lubin ili zubatac, nego cjepivo u ograničenoj količini, o kojem ovise nečije zdravlje i život. Prvi slučaj izaziva žgaravicu, a drugi puno težu kliničku sliku.