U ovako ustrojenoj Europi niti od najboljih prijatelja ne treba očekivati nemoguća čuda. Nema dvojbe da je Mađarska obilno podupirala Hrvatsku u svim dosadašnjim europskim naporima, nema dvojbe da će i u ulozi predsjedavajućeg Europske Unije, mađarska diplomacija učiniti sve da Hrvatska do kraja lipnja konačno okonča svoje pristupne pregovore. Pa ipak, u toj mukotrpnoj utrci Zagrebu često nisu mogli pomoći niti najbolji prijatelji, bilo zbog vlastitih nevolja, bilo zbog otpora većine. I tako se nerijetko događalo da je hrvatski hod prema Europi bio brži kada su Europskom Unijom predsjedavali neki drugi koje je hrvatska provincijalna javnost unaprijed proglašavala 'neprijateljima' (za vrijeme engleskog predsjedanja obnovljeni su pregovori, a za vrijeme švedskog prekinute svađe s Slovenijom) negoli kada su u osobitom hrvatskom izboru između dobrih i loših predrasuda, Europu vodile neke osobito 'prijateljske' zemlje.

Zbog toga i ovo mađarsko predsjedanje treba dočekati sa zrncem soli. Mađarska je već javno priznala da niti Hrvatskoj neće moći pomoći onoliko, koliko se nadala, a već prigodom svečanog preuzimanja dužnosti (ovog četvrtka), Premijer Orban je najavio moguće promjene drakonskog zakona o slobodi medija, koji je – uz neke druge vrlo ozbiljne europske prigovore - europsku Mađarsku pribio na europski stup srama. Hrvatska tako još jednom zaostaje u svom mukotrpnom europskom hodu, a Mađarska, koja je već i zbog toga što je otvaranjem granica za istočnonjemačke prebjege otvorila i put za pad Berlinskog zida, dugo uživala u ulozi europske ljubimice, ponovno se mora dokazivati kao neporočna europska zemlja. Dok je još prije nekoliko mjeseci Mađarska vjerovala kako će u svom europskom mandatu Hrvatska u Budimpešti potpisati pristupni ugovor, sada obećava samo ono čemu se prije godinu dana nadala i Španjolska (okončanje pregovora). Od 'novih članica EU' koje su tek nakon pada berlinskog zida krenule putem višestranačkog sustava i slobodnog tržišta, Mađarska je, poslije Slovenije i Češke, tek treća bivša socijalistička zemlja, kojoj je u posljednjih petnaest godina pripadala čast predsjedavanja Europskom Unijom, a takve se 'novorođene demokracije' u EU promatraju pod osobito snažnim povećalom.

Slovenija je svoj posao na čelu EU odradila na miran i staložen način, Češka se s promjenjivim uspjehom istovremeno borila i sa dubokom unutrašnjom krizom (pad Vlade) i vrlo složenim europskim zadaćama, a sada je posao preuzela Mađarska, koja je zbog svoje autoritarne, populističke i nacionalističke domaće politike – kako tvrde brojni inozemni analitičari - na čelu EU dočekana u znaku vrlo neugodnih preispitivanja. Orban se odvažio na općehvaljeni program drastične štednje, koji je donio prve makroekonomske plodove, ali i osiromašio još veći broj Mađara, on očevidno čini sve kako bi prepolovio deficit, ali to čini na način, koji izaziva ogorčene kritike u onim europskim krugovima, koji se ne mogu složiti s odlukama da se praktički nacionalizira najveći privatni umirovljenički Fond, a privatnim bankama i osiguravajućim društvima (većinom u stranim rukama) uvedu dodatni porezi na dobit, na koje se nije odvažio nitko u Europi.

Orban je promijenio Ustav kako bi izbjegao sudsku kontrolu trošenja proračunskog novca, a izglasao sporni zakon o medijima koji su i Njemačka i Francuska odmah proglasile najgorim mogućim zakonom. 'Kako možemo prigovarati Iranu, ako se u srcu Europe vlast ponaša na isti način' – pisali su mnogi strani analitičari. Orban je i cijeli sustav obrazovanja usmjerio prema 'nacionalnim ciljevima', a uoči preuzimanja europskog predsjedavanja promijenio mnoge europski dokazane diplomatske znalce. Nova je mađarska Vlada obećala državljanstvo svim Mađarima izvan granica (samo u Rumunjskoj ih ima oko milijun i pol), a još u vrijeme prethodne socijalističke vlasti Budimpešta se nije ustručavala da državnim zakonom zaštiti mađarski karakter MOL-a, dok sada u Hrvatskoj sve ove hrvatske pokušaje da hrvatski dioničari barem prividno sačuvaju hrvatsku većinu u ovoj presudnoj hrvatskoj kompaniji, prvi čovjek ove mađarske tvrtke podrugljivo naziva 'burom u čaši vode'.

Od nekadašnjeg izloga neoliberalnog Zapada, Mađarska se premetnula (2008. godine) u prvu članicu EU (ne, to nije bila Grčka), koja je, kako bi mogla preživjeti, istovremeno dobila financijski pojas za spašavanje i od Svjetske banke, i od Europske Komisije i od Međunarodnog monetarnog fonda. Ovoga trenutka neki zapadni komentatori tvrde da poslije Lisabonskog Ugovora, koji je ukinuo neka osobita prava zemlje-predsjedateljice, 'Orbana više i ne zanima EU', a mađarski odnosi s nekim susjedima, zbog zakona o dvojnom državljanstvu, osobito Slovačkom, ponovno su spali na tako niske grane, da je novom mađarskom Predsjedniku Republike (i njega je odabrala Orbanova stranka), Bratislava odgodila posjetu iz 'sigurnosnih razloga'.

Viktor Orban je nemilosrdno lupio po džepovima prosječnih Mađara u sjeni visoko razvijenih zastava, u uzaludnoj nadi da će to malo manje boljeti, pa otuda i sporna odluka da se (pretežito) stranom kapitalu nametnu dodatni porezi, koja je u Mađarskoj dočekana s općim odobravanjem (o tome sanjaju i mnogi Hrvati), ali je Mađarsku izložila gotovo neizdrživim pritiscima, pa se nakon ovog mogućeg kompromisa oko autoritarnog zakona o slobodi medija tek očekuje hoće li, kako će i kada će Obran ustuknuti i pred tužbama koje su zbog ovog 'populističkog harača' (to ne bi bili neki ogromni novci) neke najmoćnije novčarske institucije već uputile u Bruxelles.

Orbanu ovog trenutka nije nimalo lako, pa je tako Hrvatska dobila još jednog prijatelja na čelu EU, koji se u prvom redu mora baviti vlastitim nevoljama i obraniti vlastitu čast. Budimpešta će učiniti sve da pomogne Zagrebu, ali bi i za Hrvatsku bilo mnogo bolje, kada u ovom trenutku Mađarska ne bi bila izložena svim tim neugodnim europskim osporavanjima, koja bi i u politici proširenja mogla prerasti u bojkot njezinih najboljih europskih namjera. I zbog toga i ovo najnovije Orbanovo obećanje kako je Mađarska spremna promijeniti drakonski zakon o slobodi medija, dobra vijest i za Hrvatsku.