Neka izađu na izbore – poručio je to premijer Zoran Milanović sindikatima, tvrdeći da su najavom masovnih prosvjeda, odnosno, po njemu, pozivanjem na izazivanje kaosa i nereda, ušli u prostor političke borbe, pa neka izvole izaći na izbore. Optužio ih je da se bave rušilačkom politikom te zaključio da „netko u ovoj zemlji mora biti hladne glave i normalan“, sugerirajući da su on i, valjda, njegova Vlada jedine uzdanice normalnosti u cijeloj državi. Slično Milanoviću i njegovi su ministri ošinuli po sindikatima, pa je tako Mirando Mrsić poručio da se problemi ne rješavaju na ulici, a Jovanović, imputirajući im namjeru rušenja legitimno izabrane vlasti, upozorio da „onaj tko pokušava destabilizirati Hrvatsku radi na štetu svih građana“.

Pozivom neka izađu na izbore šef Vlade pokušava ušutkati i diskvalificirati sindikate, implicirajući im da se bave poslom koji nije u njihovoj nadležnosti niti za njega imaju mandat, a sebe i svoju ekipu ujedno predstavlja kao jedino ovlaštene za vođenje politike. Milanovićeva poruka slična je svojedobnoj antidemokratskoj izjavi Milana Bandića kad je rekao da građani svake četiri godine, na izborima, mogu odlučivati o politici, a u međuvremenu neka se ne miješaju. Vlada je na izborima dobila mandat za vođenje države, ali ne i monopol na politiku.

Sindikati ne trebaju izlaziti na izbore. Najavom da će organizirati iskazivanje nezadovoljstva Vladinom politikom rade upravo ono što im je posao. Bore se za interese svojih članova. Prosvjedi su regularni. Sindikalni pritisak na Vladu legitiman. Samo u Hrvatskoj, u kojoj je HDZ-ova vlast svako izražavanje nezadovoljstva proglašavala nedomoljubnim i tumačila kao rušenje države, ljudi umjesto pobune biraju apatiju. HDZ-ovu retoriku ušutkavanja naroda sada preuzima aktualna, SDP-ova vlast. Najava sindikata o organiziranju masovnih prvosvibanjskih prosvjeda označava kraj socijalnog mira. Kraj vremena u kojem je Milanovićeva vlada Hrvatskom vladala bez opozicije i bez glasne javnosti. A hoće li zakazani prosvjedi prerasti u rušenje vlasti ne zavisi toliko od snage sindikata i namjera sindikalnih vođa, nego od snage nezadovoljstva građana. Svaki demokratski premijer to bi morao znati.