Nikad nakon prvog kruga hrvatskih predsjedničkih izbora vodeće kandidate nije dijelila tanja crta između pobjede i poraza. Gotovo kao u bacanju novčića. Zoran Milanović, unatoč većini ispitivanja javnog mnijenja koja su mu prognozirala drugo mjesto, uspio je izvojevati važnu – i političku i simboličku – pobjedu, ali mu njegovih nepunih tri posto prednosti (29,55%) ispred Kolinde Grabar Kitarović (26,65%) u prvom krugu ne jamče ništa za ključni drugi krug u kojem može izgubiti baš kao i Ivo Josipović prije pet godina.

Kolinda Grabar Kitarović još je s manjom razlikom ispred trećeplasiranog Miroslava Škore ušla u drugi krug postavši na biralištima najslabije vrednovana osoba na čelu države u prvom krugu predsjedničkih izbora otkako ih provodi Hrvatska. Tek nešto više od četvrtine birača smatra da je aktualna predsjednica Republike Hrvatske zaslužila i dalje biti na svom mjestu. Nije pomogao ni isti kroj haljine kao 2015., samo u drugoj nijansi, s obzirom na to da hrvatska predsjednica voli ponavljati okolnosti koje su joj ranije donosile uspjeh.

Napokon, Miroslava Škoru je kao najuspješnijeg trećeplasiranog predsjedničkog kandidata od 1992. s osvojenih 24,45 posto glasova birača tek nešto više od četrdeset tisuća glasova dijelilo od ulaska u drugi krug izbora i vrlo vjerojatno konačne pobjede, ali je loše vođenom kampanjom s debaklom na sučeljavanju te izjavama o prekopavanju Jasenovca i pomilovanju Tomislava Merčepa nepovratno izgubio presudne birače, uglavnom s centra.

Smjestivši se unutar malo više od pet posto biračke podrške, troje vodećih kandidata na taj način može biti i zadovoljno i nezadovoljno ishodom prvog kruga izbora. Pobijedi li u drugom krugu ili Zoran Milanović ili Kolinda Grabar Kitarović, računat će se samo njihov trijumf, dok će u slučaju poraza oboje njih razlog svog neuspjeha moći pronaći u prethodnom premijerskom, odnosno predsjedničkom mandatu.

Bitka za Škorine birače

Iako je Zoran Milanović od svoja četiri vođenja SDP-a na parlamentarnim izborima izgubio čak tri puta, od čega jednom kao premijer, za njegovu su percepciju obnašanja dužnosti gotovo četiri godine pauze od aktivne politike ipak učinile svoje. K tome, sada se natječe za dužnost predsjednika države, a ne Vlade, što puno više odgovara njegovu snalaženju u politici. Kolinda Grabar Kitarović je pak na izbore izašla kao aktualna šefica države s gotovo polugodišnjim nizanjem najrazličitijih gafova, a s vrhuncem na raspjevanoj rođendanskoj zabavi zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, na kojoj je dala obećanje o kolačima koje će mu nositi završi li u zatvoru. Koliko se isplatila ta politička romanca, najbolje govori podatak da je Kolinda Grabar Kitarović u Gradu Zagrebu ostala ne samo iza Zorana Milanovića, nego i iza Miroslava Škore, osvojivši manje od petine glasova zagrebačkih birača. Na trećem je mjestu završila i u Zagrebačkoj županiji, dakle u ukupno četvrtini hrvatskog biračkog tijela. Možda do drugog kruga pripazi kada i – komu pjeva.

Zoran Milanović treba puno više od sreće želi li pobijediti i u drugom krugu te tako nastaviti trend s hrvatskih predsjedničkih izbora na kojima od 2000. nikad nije pobijedila osoba iz iste političke stranke ili koalicije koja je u tom trenutku imala premijersko mjesto. Stjepan Mesić pobijedio je 2000. točno usred primopredaje premijerske dužnosti s HDZ-ova Zlatka Mateše na SDP-ova Ivicu Račana, ostavivši iza sebe i kandidata HSLS-a i SDP-a Dražena Budišu i kandidata HDZ-a Matu Granića, u čijoj su tadašnjoj kampanji, inače, radili i sadašnji premijer Andrej Plenković i aktualni predsjednički kandidat Miroslav Škoro. Stjepan Mesić pet godina kasnije pobjeđuje HDZ-ovu kandidatkinju Jadranku Kosor iz vlade Ive Sanadera, dok je Jadranka Kosor premijerka u vrijeme izborne pobjede SDP-ova kandidata Ive Josipovića 2010. Napokon, Kolinda Grabar Kitarović trijumfirala je 2015., dok je predsjednik Vlade bio njezin sadašnji protukandidat iz SDP-a Zoran Milanović. Hoće li se ovaj trend 5. siječnja 2020. nastaviti ili prekinuti? Zasad su oba ishoda podjednako ostvariva.

Na strani Kolinde Grabar Kitarović jest činjenica da glasovi za nju i Miroslava Škoru u prvom krugu premašuju polovicu biračkog tijela, ali predsjednički izbori nikad nisu samo rezultat ideoloških preferencija birača, nego i njihove percepcije kandidata kao ličnosti. Usto, dio članova HDZ-a te stranci sklonog biračkog tijela ionako u Andreju Plenkoviću vidi manje prihvatljivog političara od Zorana Milanovića te bi u Plenkovićevu posrednom porazu preko neuspjeha Kolinde Grabar Kitarović dobio prigodu za povratak nadzora nad HDZ-om.

Ukratko, za njih je glas za Zorana Milanovića glas protiv Andreja Plenkovića. Zbog toga je u jednom trenutku i dizajniran Miroslav Škoro kao predsjednički kandidat te je malo nedostajalo da se Plenkovićeva kandidatkinja eliminira već u prvom krugu. Kolinda Grabar Kitarović stoga ne radi samo za vlastiti ostanak na vlasti, nego i za ostanak Andreja Plenkovića na čelu stranke i Vlade. Njezin je cilj pretvoriti drugi krug izbora u ideološki referendum u kojem će suprotno svojim izjavama učiniti sve da birači odlučuju prema rascjepu 'mi hrvatski patrioti ili oni svi drugi'. S druge strane, Zoran Milanović ovaj put mora stišati svoj osobni, a ne politički karakter i do posljednjeg trenutka biti gospodinom ne napadajući svoju protukandidatkinju kvalifikacijama poput 'majke vojne lekarke' te pretvoriti drugi krug u referendum na kojem se odlučuje protiv ili za HDZ-ovu vlast. Djelujući argumentirano kritički, ali jasno vrijednosno, na taj bi način na svoju stranu mogao pridobiti i birače koji su svoj glas dali Miroslavu Škori.

Tko je najveći gubitnik

Nakon tijesnog poraza za koji može okriviti vlastito ukopavanje na krajnjoj desnici, ne shvaćajući da te glasove već ima te da bi odlučujuće glasove dobio na svim dijelovima političkog spektra svojom osobnošću, karijerom i pragmatičnim ustrajavanjem na položaju neovisnog kandidata, a ne politički ovisnog o ne baš šarmantnoj sviti oko sebe, Miroslav Škoro kreće na parlamentarne izbore. Tako se umjesto rezolutnog slogana 'Sad il' nikada' odlučio za 'Sad il' nekada kasnije', pri čemu će na parlamentarnim izborima teško ponoviti uspjeh s predsjedničkih jer na njima u središtu nisu pojedinačne kandidature nego niz stranaka sa svojim interesima, u čemu bi se mogao snaći kao svojedobno u kratkotrajnom boravku u saborskim klupama. Miroslav Škoro zapravo je najveći gubitnik ovih izbora jer je posve pogrešnom strategijom izgubio priliku da trijumfira kao on sâm, a ne kao eksponat drugih nesposobnih za uspjeh i nimalo tolerantnih prema drugima.

Gubitnik je i Mislav Kolakušić mada se teško oteti dojmu da mu je to bio i cilj jer je trenutačno kao član Europskog parlamenta na idealnoj poziciji za svoje političke i ine ambicije. Zato su svoj dio izbornog kolača dobili Dario Juričan, koji bi nastavkom uspjele parodijske političko-filmske kampanje lako mogao postati najizglednijim protukandidatom Milanu Bandiću na sljedećim lokalnim izborima, zatim Dalija Orešković, koja se u konačnici spasila nestanka s političke scene, te Katarina Peović, kojoj za veći uspjeh u politici nedostaje analitičnosti i više snošljivosti, što je paradoksalno s obzirom na pozicije s kojih nastupa. Na kraju su ostali kandidati ispod jednog postotka podrške birača, uključujući Antu Đapića i Nedjeljka Babića, koji na izborima nisu dobili ni polovicu glasova ranije potrebnih za pravovaljanost kandidatura. Oni su sami sebi bili 'crnim labudovima', kao što bi u drugom krugu izbora 'crnom labudicom' za HDZ i Andreja Plenkovića mogla postati Kolinda Grabar Kitarović. Zoran Milanović ionako nema što izgubiti s obzirom na to da je već izgubio niz izbora te njegov 'labuđi pjev' ne bi bio iznenađenje. Iznenađenje će biti prestane li pjevati šefica države...