Dragan Šutanovac ovih je dana u neprilikama. Prvo mu je u ponedjeljak poginulo dvoje, a ranjeno sedmero kadeta i kadetkinja završne godine Vojne akademije kopnene vojske: igrali su se neeksplodiranim projektilom na vojnom vježbalištu za koje se zna da na njemu valja biti oprezan. Događaj je dakako bio tragičan, ali je i otvorio pitanja kvalitete nastave, discipline i opće sposobnosti budućih časnika vojske; ako bi itko trebao znati da se na vojnom poligonu sumnjivi predmeti ne diraju – to su budući časnici. Bilo je zahtjeva za ostavkama, ali je cijela priča završila na udaljenju s dužnosti nekoliko neposredno nadređenih časnika s Akademije.

E, onda je famozni portal E-novine prvo prenio, a zatim i dosolio vijesti iz drugih novina o tome kako Dragan Šutanovac i jedan nadasve zanimljivi konzorcij (krajnja adresa Cipar, po običaju) trebaju graditi luksuzni stambeno-poslovni kompleks na jednoj od najpoželjnijih lokacija u boljem centru Beograda, na Vračaru, Skerlićeva ulica. To je tihi kvart s obiteljskim i u načelu manjim kućama, s puno zelenila; idealno mjesto za miran gradski život, jedna takorekuć oaza mira u bučnome velegradu. U neposrednoj su blizini Narodna biblioteka Srbije, nekoliko većih bolnica i crkva Sv. Save, ako to nekome nešto znači. Uspoređujući sa Zagrebom, to bi bilo kao graditi neki Horvatinčićev kompleks na Ribnjaku, recimo, ili na Šalati.

Sutradan nakon tih vijesti i pakosnog pratećeg komentara, E-novinama je isključena struja – zbog duga od kojih tisuću eura, čak i manje. Zanimljivo je da propisanu opomenu pred isključenje struje dobili nisu. Pero Luković i njegovi nekako su prikupili novce i platili struju, pa sada rade normalno, iako za plaće nismo sigurni da ih primaju. Pritom su iste vijesti i slične komentare donosile i jače dnevne novine, ali one su korporacijske, a Pero je bogec ubogi, crkveni miš kojega nema pašče za što ugristi. Tako je to s internetskim medijima koji rade samo na struju: izvučeš utikač i gotovo.

Naravno da su Pero Luković i E-novine došli do neizbježnog uzročno-posljedičnoga zaključka i naljutili se. Dobro sad: struju trebaju plaćati svi, slažemo se; ima, međutim, među najvećim dužnicima (stotine tisuća eura) javnih poduzeća, ali i tajkuna s Dedinja i Senjaka (u Zagrebu: Tuškanca, Šalate, Srebrnjaka) koji ne plaćaju struju kojom griju vodu u bazenima itd. Taj argument nije uvažen i Pero je morao platiti.

E, sad: kazat će neki da je Pero Luković drzak i bezobrazan, da je prostak, da je teške ruke, da E-novine misle da se jede sve što leti, bez provjere; neki su mu zamjerili što je bio objavio predizbornu promidžbu Tome Nikolića i Srpske napredne stranke na svojemu siteu, iako je Tomo to uredno platio; iz toga su izvedeni razni politički zaključci. Djelomice je sve to istina: jest Pero težak kao crna zemlja (znam ga desetljećima), jest da ekipa E-novina zna biti ista takova, ali – Srbija treba nekoga da glasno i grubo kaže što se sve radi, a što se ostali mediji ne usude iz svojih političkih, korporacijskih i drugih zamislivih razloga. Zemlja koja nema takav barem jedan blasfemičan, bezobrazan i svadljiv medij kakve su E-novine – u neprilici je. Zato mislim da nije lijepo isključivati im struju jer da vrijeđaju nekog Šutanovca. Struju valja isključivati 'primatima koji ne čitaju, a i kad čitaju, krive stvari čitaju', kako reče pjesnik.

Dragan Šutanovac, s druge strane, ministar je, jedan od potpredsjednika Tadićeve Demokratske stranke i uopće osoba štićena po vojno-sigurnosnim organima, ošišanima i sa slušalicom u uhu. Njegov je punac Miroslav Ilić, značajna folk-zvijezda; skupa su investirali u stanovite veoma otmjene i 'in' kafiće u središtu grada, mjesta koja smjesta skužite samo po autima koja se tu parkiraju mimo svih propisa, a prometna policija i pauci ne usude se niti prići.

OK, ne marim ja što se Šutanovac dobro oženio, Miroslav Ilić svoje je novce pošteno zaradio pjevajući od jutra do mraka, 'slavuj iz Mrčajevaca', zovu ga (ne pitajte me gdje su Mrčajevci, premda ih cijenim i štujem). O drugome je nečemu tu riječ: jedan ministar, pa još i obrane, ne bi si smio priuštiti poslovne angažmane s nekretninama za svojega mandata, tim prije što ih još nije deklarirao u svojoj imovinskoj kartici, kako čujem; to nije dobro za obraz i imidž, kakbirekli. Nije dobro ni za stranku koja je već pod povećalom javnosti zbog sličnih poslovnih avantura svojega čelništva za ovih nekoliko godina na vlasti. Ne znam koliko je iskušenje bilo i kakova je sablazan u igri oko te tako zgodne lokacije; znam, međutim, da bi ministri i potpredsjednici velike stranke od takovih poslova trebali suspregnuti – bar dok ne prođe stanovito vrijeme, ako ništa drugo.

Ovako cijela priča djeluje u najmanju ruku neukusno, žmuklerski i pohlepno: hajdemo jamiti sad ili nikad, dok nam se može nekažnjeno. Nakon nas potop, a vrana vrani oči ne vadi sve i da izgubimo vlast; a ako opstanemo na vlasti – utoliko bolje. Plašiti se da tu imamo posla s pojavom svojstvenom tranzicijskim kaotičnim državicama, u Hrvata poznatoj kao sanaderština: sve nam se otvorilo, svi obziri i sve skrupule nestali su, postmoderna je i tko je jamio – jamio. Sve je to nalik na one tužne rukovodioce kolhoza iz prvih glava 'Zlatnog teleta' Iljfa i Petrova: kradu, mjeru ne znaju, sve su tužniji jer slute što slijedi – ali prestati ne mogu. Ima jedan takav i kod Vladimira Vojnoviča ('Vojnik Čonkin'): sve je pronevjerio, onda se objesio na tavanu i ostavio oproštajno pismo u kojemu je pisalo: 'Eh!'