Prošlog tjedna započelo je veliko pospremanje hrvatskog prostora. Rušenje nelegalnih građevina poklopilo se sa dugo očekivanim Izvješćem o stanju u prostoru o kojem se raspravljalo u Saboru. Ministrica Ana Mrak Taritaš imala je nekoliko javnih istupa te je ostavila dojam odlučnosti koja je prvenstveno utemeljena na stručnoj argumentaciji. Ovo je možda prvi put od osamostaljenja da naše Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja na čelu ima nekog čiji stručni kredibilitet uvelike nadmašuje politički staž ili nedajbože stranačke zasluge. Važno je što Taritaš, za razliku od Ivana Vrdoljaka, na početku mandata neće učiti što je to građevinska dozvola, ali je još važnije što je ona svojim znanjem i iskustvom potkovanija i od nekadašnje ministrice Matulović Dropulić, također vrlo profesionalne ministrice, ali čiju je upravu uvijek valjalo promatrati u odnosu na interesne sfere i stranačku stegu HDZ-a.

Rušiti da bi se gradilo

Upravo je na tu percepciju ministrice prvenstveno kao urbanistice, a tek onda političarke utjecala i ona sama jer je u gotovo svim javnim nastupima i razgovorima sa novinarima na terenu, ponavljala jednu te istu mantru: 'Ja se nisam obrazovala kao arhitektica da rušim, nego da gradim!' Izgovorena u kontekstu pedagoški intonirane i odmjerene retorike da akcije rušenja nisu nečiji hir, nego da se one moraju obaviti kako bismo se počeli racionalno ponašati u prostoru, ta je izjava bila ipak više od toga. Ona je izgovorena kao svojevrsni profesionalni alibi i isprika za više nego očitu ironiju kojoj je naš pravni sustav ponovo izložen. Kao da postoji neki simbolički kapital i profesionalna etika arhitekta kojom ministrica opravdava svoju tešku odluku da se krene s rušenjem te zbog koje se i samo pomalo osjeća kao podvojena ličnost, blazirani birokrat svjestan kulta organizacije i besmisla sistema i tankoćutni arhitekt koja potpuno razumije društveni kontekst divlje izgradnje.

Mislim da s ovom prvom, tehno-činovničkom polovicom naš čovjek neće imati mnogo problema jer mu nije nova. Navikao je on na kiselkasti vonj birokracije i ne može ga zavarati nikakav novi zakon jer zna kako se stvari rješavaju u njegovom kotaru. I oni koji su gradili legalno, kao i oni koji su kršili zakon, nakon legalizacijske klaunerije ostat će dovoljno lukavi i cinični prema svakom sustavu, pa će nam još mnogo trebati da dovedemo stvari u red.

KKK: Kumovi katastarskog kaosa

S drugom bi polovicom ipak moglo biti problema. Na njoj ministrica očito inzistira: 'Ja sam arhitektica i nisam se obrazovala da rušim, nego da gradim!' Utoliko je važno primijetiti svojevrsno fahovsko vrbovanje i pomirljiv ton kojim udruge i cehovsko udruženje arhitekata prate poteze nove ministrice. U istoj je radijskoj emisiji predsjednik nacionalnog udruženja arhitekata Hrvoje Hrabak istaknuo kako zajednički habitus i profesionalna etika koju dijele s ministricom olakšava komunikaciju i harmonizira odnose. Iako se radilo o emisiji u kojoj gosti obično polemiziraju, bio je to skladan duet te su se složili oko svega. Zaključeno je da je zakon dobar, da stanje nije idealno ali je to najbolje što se može učiniti, da je izvješće o stanju u prostoru napravljeno profesionalno, da su investicije potrebne – ali treba poštivati studije utjecaja na okoliš, no ipak je hidroelektrana na Ombli planirana prije 30 godina. Da glas građana treba slušati, ali da je šteta što Dubrovčani nisu bili glasniji prije tri godine.

Suština problema nalazi se u jednostavnoj činjenici da nitko ne krivi arhitekte. Izjave hrvatskih arhitekata, pa tako i ministrice Taritaš pune su najrazličitijih objašnjenja za današnje stanje u prostoru: malo su krivi nekulturni graditelji, pa neusklađeni zakoni i dokumenti, malo bahati investitori, pa opet malo uspavane lokalne samouprave te na kraju i građani jer nisu bili dovoljno glasni kad je trebalo pa su se izgradile sve te nakarade ispod Sljemena i uz jadransku obalu. Na popisu krivaca, nigdje nema arhitekata.

Arhitekti i šibicari

Divljim graditeljima često nije trebao arhitekt (ljudi sami znaju zidati, pokrivati krov i postavljati kanalizaciju), ali mnogim drugim strahotama redovito su kumovali su moćni investitor, korumpirani političar i poslušni arhitekt. Zar nije jedan te isti ured ovlašten za izradu prostornih planova napravio Prostorni plan Dubrovačko-neretvanske županije, Generalni urbanistički plana Grada Dubrovnika te projekta Golf na Srđu koji je financirao investitor? Ukratko: ne bi li osviješteni arhitekt i stručno-neovisni urbanist također morao biti kontrolni mehanizam za stanje u prostoru? Ne bi li u vremenu ekonomske i društvene krize svi trebali snositi profesionalnu, ali i dio društveno-političke odgovornosti.

Činjenica je da dobar dio graditelja koji posljednjih mjeseci skupljaju papire i dižu kredite kako bi proveli legalizaciju gledaju na arhitekte kao na šibicare (ovo sam doživio) koji će im za novac dati papire kojom će se njihova kuća, ona koju su godinama nadograđivali i popravljali poput suhozida, prevesti na ovu stranu zakona. Zato će, iako ne poznaje situaciju u našoj arhitekturi i urbanizmu te vjerojatno ne razumije koji je stvaran utjecaj profesije koja samoj sebi, usprkos činjenici da se nalazi na periferiji društvenog utjecaja, utvara poziciju relevantnog aktera, naš čovjek u skladnom duetu ministrice i prvog arhitekta instinktivno nanjušiti zavjeru.