Ide vrijeme, dođe rok: Eto vraga skok na skok. Prošlo je godinu dana otkako je Ustavni sud odbio zahtjev udruge U ime obitelji za zabranom prava žene na pobačaj. Još toliko (minus dvadesetak dana) ostalo je Vladi da predloži, a Saboru da donese novi zakon. Napokon, dva i pol desetljeća odlaganja Ustavnog suda da iznjedri odluku o zahtjevu konzervativnih aktivista za zabranom pobačaja izlizalo se i oni su svoje odradili. Izvadili su iz vatre vrući krumpir, malo ga otpuhali od čađi i bacili nazad, Vladi i Saboru. I svima nama da se oko toga do iznemoglosti sporimo.

Važno je reći da nakon ove odluke Suda Sabor ne može zakonom zabraniti prekid trudnoće, ali može značajno otežati ili do određene mjere ograničiti pravo žene da odlučuje o svom tijelu. Ovako postavljene stvari niti jednu stranu ne čine zadovoljnom (liberalni dio društva ne pristaje na ograničavanje dosadašnjih prava, a konzervativce ne zadovoljava ništa osim zabrane), pa će ideološka borba, kako to kod nas već biva, dosegnuti epske razmjere. Tko preživi, pričat će.

Vezano uz pripremu spornog zakona oglasio se i ministar zdravstva Milan Kujundžić. Najavio je okupljanje stručnjaka za rad na tom novom i, kako je rekao, 'restriktivnijem zakonu koji ima kao cilj smanjenje broja pobačaja', kao da je restrikcija jedini način (i općenito – način) da se smanji broj pobačaja. Ali o tome smo već pisali. Pritom je ministar kao one koji će biti uključeni u pripremu zakona istaknuo Katoličku crkvu.

Blagoslovili bi grijeh ili...

A svaki put kad Milan Kujundžić kao dio rješenja nekog od problema iz svog resora uvede Crkvu i svećenstvo, ja se mašim za kalendar, čisto da provjerim koje je stoljeće. Nema sumnje, 21. je, ali vremeplovimo unatrag.

U tom putovanju mi smo još navodno sekularno društvo, u kojem država Ustavom jamči da su vjerske zajednice odvojene od države, mada je prethodno zaboravila za svaki slučaj dodati 'i obrnuto' te tako izbjegla moguća tumačenja po slobodnoj volji. I tako je kod nas često po onoj narodnoj: moje je samo moje, a tvoje je naše.

I što bi nam, pobogu, novoga po pitanju pobačaja mogla reći Crkva, pa da je uključimo u stručni (!!!) tim za izradu novog zakona? Nije li ona svoje izrekla i zapečatila u 19. stoljeću, odlukom pape Pia IX o zabrani svih pobačaja?

Zar ne bi sudjelovanje predstavnika Crkve u izradi nacrta zakona u kojem bi pobačaj, iako uz niz restriktivnih odredbi, ipak bio moguć, bilo neka vrsta sudjelovanja u blagoslovu grijeha?

Zar nije Crkvi dovoljno to što smo kao vjernici i nevjernici podjednako dužni plaćati poreze iz kojih svake godine dobiva oko 250 do 280 milijuna kuna, nego se i ona osjeća pozvanom i dužnom po svom idealu krojiti i nevjerničke živote, zanemarujući to da su i prema njezinu nauku rođeni slobodne volje?

Čemu onda konzultirati Crkvu? Konzultira li ona nas oko svojih zakona i kanona? Pita li netko iz nje feminističke udruge što misle o diskriminaciji žena po pitanju svećeničkog zaređivanja u Katoličkoj crkvi? Osobito kad su to mnoge druge kršćanske crkve odavno riješile. Je li baš toliko uvjerena da su sve vjernice objeručke prihvatile dosuđenu katoličku 'drugotnost'?

U podlistku vatikanskog časopisa L'Osservatore Romano, pod naslovom 'Žene, crkva i svijet', nedavno je objavljen tekst kojim se osudilo rašireno iskorištavanje časnih sestara od svećenstva, navodeći 'da bi ih muška hijerarhija trebala prestati tretirati kao jeftine sluškinje'. Javno se govori o mukotrpnom radu časnih sestara koje kuhaju, čiste i služe kardinale, biskupe i svećenike. To često ne zaobilazi ni one visokoobrazovane, nerijetko i obrazovanije od svećenika kojima služe.

'One ustaju ranije kako bi spremile doručak, a idu na spavanje nakon što je večera poslužena, kuća očišćena, a veš opran i ispeglan', piše u tekstu.

Zahtijevamo li mi, dakle, da se Crkva odrekne poslanice svetog Pavla Efežanima: 'Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!'

Ne borite se za duše onih koji to ne žele

Nemaju li se žene pravo pobuniti protiv dokumenta Ivana Pavla II iz 1994., kojim je 'zatvorio vrata' njihovu ređenju? Ili protiv jednako diskriminacijske izjave pape Franje iz 2016., kad je na letu iz Švedske za Rim, upornoj novinarki na pitanje: 'Ali zar baš zauvijek? Nikad, nikad?, odgovorio izokola, ali više nego jasno. Dakle, nikad.

Takvo jedno 'nikad' sad treba kuvertirati i vratiti na istu adresu, s posebnom naznakom 'Kaptolu na uvid', a 'Milanu Kujundžiću na ravnanje'. Treba ga slati elektroničkom poštom i zatrpati inboxe. Zagušiti servere.

Ne morate se boriti za duše onih koji to ne žele. To nisu tražili od vas. Traže svoju slobodu i pravo da odlučuju o svom tijelu. A onih 86 posto vjernika na koje se pozivate sigurno je pod vašim skutima i u vašim brižnim rukama, pa ste obavili velik dio posla. Njima je vaša riječ iznad sekularnih zakona.

Ako je pakao jedina solucija za takvu dušu, na slobodnim ljudima je da biraju. Neka se ministar Kujundžić o tome ne brine jer ga čeka važniji posao. Totalni kaos u zdravstvu, dugovi bolnica, liste čekanja i nedostatak novca za liječenje.

Što se tiče Crkve, prije nego što se trenutak s vragom i ognjem za neposlušnike moguće dogodi, neka bude po onoj Šenoinoj povjestici o Postolaru i vragu, s kojom smo i počeli ovaj osvrt:

'Čekaj dokle večeramo; Tko će gladan sad u pak'o?'

Keep calm i na tronošcu sjedi tamo!