U napetom i ozbiljnom političkom trileru u kojem se našla Hrvatska posljednjih dana, u kojem je pitanje svih pitanja idemo li i kada na nove parlamentarne izbore, pojedini političari pristupaju krajnje neozbiljno i diletantski jer upozoravaju na to da u nove izbore ne treba ići jer bi to bilo treći put u samo godinu i pol dana te da oni – koštaju!
S različitih političkih pozicija moglo se čuti takvo upozorenje, a upravo su u njemu sažeti sva bijeda i očaj hrvatske demokracije tijekom posljednjih 26 godina. Preciznije, to pokazuje kako u demokratskom razvoju države nakon dva i pol desetljeća nismo stigli nigdje.
U politici se ne biraju sredstva pa je razumljivo da i iz oporbenih redova, svjesni svoje trenutačne slabosti, ne žele nove izbore. Kalkulacije su jasne: pitanje je, primjerice, što bi Krešo Beljak i marginalni HSS postigli novim izborima, a trenutno drže (za njih) čak pet mandata u ovom sazivu. S druge strane, uporno svi izgovaraju riječ 'stabilnost', ponovio ju je nebrojeno puta u tjedan dana sam premijer Andrej Plenković, ali ne samo on – svima su puna usta 'stabilnosti', a ako krenemo u nove izbore, Hrvatskoj bi se mogla dogoditi kataklizma nesuđenih razmjera.
vezane vijesti
Uz gotovo seizmološke prognoze, dodaje se i kako su novi izbori nepotreban trošak u ionako skupoj državi. Podsjećam na to da se novcem poreznih obveznika financira djelovanje svih parlamentarnih i lokalnih političara u ovoj državi i građani izdvajaju za plaće svih aktera kako bi ta scena uopće funkcionirala.
A da uvedemo diktaturu?
Ako novi izbori koštaju, što je nekima izlika da se ne održe, postavlja se pitanje što je alternativa. Da uvedemo diktaturu? Da ne glasamo onda idućih 20, 30 godina uopće pa da uštedimo?
Građani Hrvatske bili su sretni kad su napokon dočekali višestranačje i demokraciju. Neki su cijenu platili skupo: bilo da su otišli u rat i doslovce sve izgubili, bilo da su ih slistile tranzicija i privatizacija. Što bismo sada trebali? Štedjeti na demokraciji, ignorirati zakone i procedure? Ne dopustiti slobodu izbora prema standardima koje smo jako dugo priželjkivali?
Da, malo jest neobično i naporno da odemo na izbore treći put u 18 mjeseci, ali to i jest smisao političkog sistema za koji smo se opredijelili. U normalnim i uređenim zapadnoeuropskim zemljama, a to vrlo dobro opisuje ekonomski analitičar Velimir Šonje u najnovijem komentaru za tportal, ponavljanje izbora uopće nije problem.
Ako postoje institucije kojima građani vjeruju, tu primarno mislim na pravosuđe, ako poreznici nisu korumpirani, ako svatko radi svoj posao za koji je plaćen, promjena vlasti ne bi trebala izazvati žešće potrese.
Neki kažu da je to loše za investitore, ali njihov problem sigurno nisu izbori, nego činjenica da svaka vlast non-stop mijenja vodeće ljude raznoraznih agencija, pa onda i onih za privlačenje stranih ulaganja. Ako su zemljišne knjige sređene, ako se dozvole brzo izdaju, ako su olakšice za ulagače trajna kategorija, onda ni jednom investitoru neće posebno smetati je li na čelu države Andrej Plenković, Davor Bernardić ili netko treći. To je pitanje isključivo zdrave pameti, trajnog i logičnog postavljanja ekonomskih i drugih strategija u državi koja želi djelovati ozbiljno i na dobrobit svojih građana.
Zapravo je uzbudljivo i poučno gledati kako se Hrvatska uči demokraciji, kako su u posljednjih 18 mjeseci svi - od vozača autobusa do kumice na placu ili srednjoškolaca - naučili zašto je u Saboru bitna brojka 76 ili što je glasanje o povjerenju Vladi. Možda su napokon građani upamtili i imena ljudi koji na njihov račun sjede na Markovu trgu.
Slika demokracije: Pernar i Jadranka Kosor
Meni osobno je najzanimljivije bilo promatrati kako je Živi zid s relevantnim brojem zastupnika ušao u parlament i kako Ivan Pernar nervira sve redom, svi ga psuju i svima ga je dosta. Uznemirilo je to i bivšu premijerku Jadranku Kosor, koja je upozorila, otprilike, na to da su isti ti likovi opasno prosvjedovali ispod njezina prozora. Nije joj, međutim, palo na pamet da se ozbiljnije politički angažira i legitimno uđe u taj isti Sabor. Jer čemu onda izbori, pravila, procedure?
Parlamentarni izbori koštaju nešto više od sto milijuna kuna. Moglo bi se za taj novac izgraditi puno vrtića i škola. Ali, zapitajmo se, o čemu ćemo učiti svoju djecu kad ni sami ne znamo što je temeljno bitno? I engleskoj travi bilo je potrebno nekoliko stoljeća da postane tako zelena.
Demokracija kakva postoji u zemljama Europske unije i drugim zapadnoeuropskim državama, nije savršena i njezine mane isplivavaju svakoga dana. No, za utjehu svima nama, boljeg političkog uređenja zasad nema.
Zato, svi vi koji računate troškove izbora i koliko često idemo na njih – prestanite, jer demokracija nema cijenu.
