Tablica pokazuje prosječnu stopu promjene realnog BDP-a 2009. i 2010. te očekivanu prosječnu stopu promjene 2011. i 2012. Kada je riječ o kriznim godinama 2009. i 2010., u Hrvatskoj se nije događalo ništa neobično što bi odudaralo od uobičajenog iskustva drugih tranzicijskih zemalja. Hrvatski je BDP u prosjeku padao po stopi od 3,6 posto godišnje, gotovo isto kao u Sloveniji. Mnoge su zemlje zabilježile brži pad: baltičke države, Rumunjska, Srbija i Crna Gora.

Međutim, kada je riječ o očekivanom tempu gospodarskoga oporavka, stvari stoje puno lošije. Hrvatska se prema tom kriteriju nalazi čvrsto na začelju tablice. S prosječnom očekivanom stopom rasta od 2,1 posto 2011. i 2012., najbliže su nam Mađarska sa 2,5 i Slovenija sa 2,7 posto. No zastrašujuća je činjenica da nema nikoga ispod nas.

Nije slučajnost da su Hrvatska, Slovenija i Mađarska - države s najvećim poreznim opterećenjem i javnim sektorima među tzv. tranzicijskim zemljama, ujedno i najtromije u fazi izlaska iz krize. Uistinu, ako se ostvare ove prognoze MMF-a, na kraju ove krize moći ćemo zaključiti da su se zemlje s nabujalim javnim sektorima najteže odlijepile s dna krize.

Na ovom bi mjestu vjerojatno trebala uslijediti u nas uobičajena salva povika protiv MMF-a začinjena strašenjem od svjetskog financijskog policajca koji štiti strane interese. Ovoga puta takva retorika izostaje, jer je nedavno još pesimističnije brojke službeno prihvatila Vlada Republike Hrvatske.

Naša Vlada svake jeseni prihvaća Smjernice ekonomske i fiskalne politike za sljedeće tri godine. Ove je godine na red došlo razdoblje 2011. – 2013. U Smjernicama se vide glavne konture proračuna za to razdoblje, pri čemu su brojke za dalje dvije godine najčešće samo skup želja na koje nitko ne obraća previše pažnje.

Za našu je temu zanimljivo pogledati na kojim pretpostavkama Vlada zasniva proračune 2011. i 2012. Najvažnija se pretpostavka, naravno, odnosi na rast BDP-a. Vlada u 2011. očekuje rast od jedan i pol, a u 2012. dva posto. U prosjeku to znači rast od 1,75 posto godišnje, što je znatno niže od onoga što očekuje MMF. Vrlo je teško optužiti za pesimizam nekoga tko je pesimističniji od vas samih.

Kako protumačiti činjenicu da MMF za Hrvatsku očekuje najsporiji rast od svih zemalja u srednjoj i istočnoj Europi, a da mi sami očekujemo da će taj rast biti još i niži?

Kao prvo, u tim se brojkama krije dio realnih procjena. Zemlje s nabujalim javnim sektorima i visokim poreznim opterećenjima uistinu teže pronalaze izlaz iz ove krize. Pogotovo one koje odustaju ili odgađaju teške reforme.

Nadalje, dio objašnjenja može ležati u prognostičkim promašajima. Dvogodišnja su razdoblja predugačka za pouzdane prognoze. Što je razdoblje prognoze dulje, podložniji smo dojmovima koji ne moraju uvijek biti utemeljeni. Ne možemo isključiti da su i MMF i hrvatsku vladu, kao uostalom i sve nas, zahvatili virusi pesimizma koji nam priječe objektivnije sagledavanje naših razvojnih šansi.

Na posljetku, vrlo konzervativne domaće fiskalne prognoze možemo pohvaliti kao novitet koji bi mogao unaprijediti kakvoću fiskalne politike. Proteklih se godina udomaćio običaj previše optimističnih prognoza, negiranja realnosti krize i sličnih političkih bravura koje su u pravilu rezultirale pretjerano optimističnim prognozama fiskalnih prihoda i rashoda i prečestim rebalansima državnih proračuna. Konzervativna je projekcija dobra i odgovorna stvar, jer se onda proračunski plan neće umjetno napuhati. U tom će slučaju uz takvu projekciju stati struka i nitko neće moći optužiti vladu za masažu brojki i neutemeljeni političko-ekonomski optimizam. Dakle, da ne bude baš sve tako crno, to je jedna dobra vijest.

U svemu tome i dalje ostaje činjenica da smo uvjerljivo na začelju. Preostaju nam dvije nade. Prva je ta da netko jako griješi u izvedbi projekcija. Druga je ta da smo u stanju do 2012. pozitivno iznenaditi i druge i sebe. Teško je povjerovati u drugu mogućnost.