Da nije tako tragično, bilo bi komično. Dan proboja zatočenika iz ustaškoga koncentracijskog logora Jasenovca, koji se svake godine obilježava 22. travnja u spomen na njihovo samooslobođenje 1945. pod vodstvom ubijenoga Ante Bakotića, u Hrvatskoj nije prigoda za jedinstvo, nego za nove podjele. Tako su ove godine održane tri komemoracije, dok je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović učinila to samostalno.

Za takvo što nema opravdanja ne iz primarno političkih, nego iz ljudskih razloga. Osobito ponovi li se to da su u sabirnom i radnom logoru u Jasenovcu ustaške vlasti tijekom Drugoga svjetskog rata ubile 83.145 ljudi, od toga 20.101 dijete, kako navode službeni podaci iz Spomen-područja Jasenovac. Sukladno rasnim zakonima Nezavisne Države Hrvatske, kao prilagodbi onih iz Trećega Reicha, najviše je ubijenih osoba srpske (47.627), romske (16.173) i židovske nacionalnosti (13.116), a nakon njih Hrvata (4255). Muslimana je ubijeno 1128. Ljude se ubijalo, i to na najokrutniji način, samo zato što su druge nacionalnosti, rase, vjere i ideologije.

Predsjedničina konspiracija i politizacija

Svi koji su u ime hrvatske države, zajednica i organizacija koje predstavljaju te u svoje ime posjetili Jasenovac i ove godine slažu se oko najoštrije osude zločinačkoga režima koji je vršio genocid i ubojstva, kao i oko potrebe da se današnje društvo gradi na temeljima humanosti i pravde te tradicije antifašizma koji je svijet 1945. oslobodio od najgorega političkog programa i njegove realizacije u 20. stoljeću s oko šezdeset milijuna ljudskih žrtava.

Postoji li takav konsenzus, kako je moguće da u zemlji koja sve to ističe i u svome Ustavu ne postoji politička i ljudska spremnost da se konkretnim činom – komemoracijom žrtvama jednoga od koncentracijskih logora u Drugome svjetskom ratu – sve to pokaže kroz slogu i suradnju? I tko je odgovoran za takvo što? Već treću godinu zaredom ovaj se događaj obilježava s nekoliko izaslanstava. Tako je bilo i ovoga travnja.

Prvo su žrtvama jasenovačkoga logora počast odali predstavnici Koordinacije židovskih općina Republike Hrvatske, zatim šefica države bez nazočnosti medija, a nakon nje predstavnici Srpskoga narodnog vijeća i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske te članovi SDP-a.

Napokon, na sedamdesettrogodišnju obljetnicu proboja iz logora u Spomen-područje Jasenovac stiglo je državno izaslanstvo predvođeno predsjednikom Hrvatskoga sabora Gordanom Jandrokovićem i predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem.

Pritom je ključna nepoznanica zašto se ovoj sa strane najviše državne vlasti službenoj delegaciji nije pridružila predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, već je tom prigodom poslala svoga izaslanika? Svojim gotovo konspirativnim pojavljivanjem u Jasenovcu ne samo da nije postigla cilj nepolitiziranja događaja, nego ga je, upravo suprotno, dodatno ispolitizirala. Osoba koja obnaša dužnost predsjednika Republike Hrvatske te predstavlja i zastupa Hrvatsku u zemlji i inozemstvu na mjestima poput jasenovačkoga ne bi trebala poručivati da želi biti sama, nego – uz svoje sunarodnjake. Ako u ovom trenutku iz političkih razloga ne postoji mogućnost zajedničke komemoracije jasenovačkim žrtvama, što samo po sebi govori o stanju politike i društva u zemlji, onda je barem cijeli državni vrh trebao, ne zbog sebe, nego zbog vrijednosti koje po Ustavu treba promicati, zajedno nazočiti komemoraciji.

Ni stava, ni odlučnosti, ni dosljednosti

Za predstavnike židovske i srpske zajednice te antifašističkih udruga, ali i niza ostalih, neprihvatljivo je bilo kakvo relativiziranje simbola fašističkoga režima koji je počinio zločine. Takvo se relativiziranje, makar i periferno, nije moglo izbjeći ni u nedavno predstavljenim zaključcima jednogodišnjega rada Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. I dok god se relativiziranje ne završi konkretnim zakonskim normama utemeljenima na hrvatskom Ustavu, prostora za različita tumačenja i neslaganje bit će i dalje.

No stabilnost vlasti zbog toga sigurno nije ugrožena. Tako Milorad Pupovac kao predsjednik Srpskoga narodnog vijeća i istodobno saborski zastupnik koji osigurava potporu HDZ-ovoj većini u parlamentu ponavlja da je pozdrav 'za dom spremni' u Hrvatskoj neprihvatljiv bez izuzetka, ali nije jasno za što se on kao političar na vlasti konkretno izborio u tom smislu. Osim što se uvijek nekako izbori za sebe. Bez obzira dolaze li mu partneri iz HDZ-a ili SDP-a.

S druge strane, predsjednik SDP-a Davor Bernardić na upit o mogućem dolasku srbijanskoga ministra obrane Aleksandra Vulina tijekom obilježavanja Dana proboja zatočenika iz jasenovačkoga logora izjavljuje da se ne želi baviti 'bezveznim likovima iz srpske politike'. Možda je u pravu, ali neka se u tom slučaju počne autokritično baviti bezveznim likovima iz hrvatske politike. Nažalost, Aleksandar Vulin nije nikakav bezvezni tip unatoč pojavi i djelovanju, već trbuhozborac aktualne srbijanske politike čiji je kreator Aleksandar Vučić, a on je s obzirom na sve što je učinio i izgovorio u vrijeme agresije na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, jednog u biti fašističkoga programa balkanskoga podtipa krajem 20. stoljeća, najmanje pozvan prozivati bilo koga vezano uz strahote počinjene tijekom Drugoga svjetskog rata. Jer – fašizam nije samo povijesno razdoblje, nego ideja.

Upravo zbog takvih političkih aktera, kojima će Hrvatska uvijek biti razlog za napad - verbalni ili drukčiji, ovisno o okolnostima - domaća politika po pitanjima o kojima je Europa odavno postigla konsenzus – ne samo politički, nego nadasve civilizacijski – treba pokazati sinergiju stava, odlučnosti i dosljednosti. Tim više jer je hrvatski antifašistički pokret tijekom Drugoga svjetskog rata s obzirom na broj stanovnika bio jedan od najmasovnijih na svijetu, a jedan mu je od uspjeha i priključenje Istre, Rijeke, Zadra, dijela Primorja te otoka matici.

Dogodine jedinstveni?

Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske ne mogu biti jasnije. Prema njima se povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost očitovalo, među ostalim, u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izražene nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.). Sustavna primjena ove ustavne formulacije onemogućila bi i podjele kakvima sad već godinama svjedočimo prigodom komemoracija u Jasenovcu.

Zna se tko je trenutačno na vlasti u Hrvatskoj te čiju i kakvu podršku uživa. Većina jest tanka, ali je i dalje neupitna te ne postoje nikakve prepreke da se sve ono što potomci najvećih žrtava koncentracijskoga logora Jasenovca, ali i svi kojima je spomenuta ustavna formulacija vrijednost i jamstvo antifašističkoga i demokratskoga karaktera hrvatske države, zakonski i praktično regulira. Premijer Andrej Plenković ističe da se radi na tome da zemlja već sljedeće godine ponovno bude jedinstvena kada je riječ o sjećanju na jasenovačke žrtve. S obzirom da su dogodine i europski i predsjednički izbori, ne treba sumnjati da će se raditi u tom smjeru. Samo da se takav smjer održi i nakon svih izbora...