Čuo sam neki dan priču – pripovjedač mi se kune da je istinita – o tipu, zajedničkom znancu koji se ne želi cijepiti, čeka da vidi što će biti s nama brzopletima, ali želi ići na sva okupljanja, gdje ga je god volja. Slobodan je čovjek i neće njega niko zajebavat. S druge strane, nije odveć sklon eksponiranju i agitiranju u javnosti, snašao se sam za sebe kako zna i umije. A budući da zna i umije s kompjuterom, zamolio je dvaput cijepljenu frendicu koja je izvadila digitalnu COVID–propusnicu da mu je pošalje elektronskom poštom, čisto da vidi, je li, kako to čudo izgleda. Onda ju je – ispravno slutite – spremio u svoje računalo i krenuo korigirati slovne i brojčane podatke, zamjenjujući one prijateljičine svojima. Na kraju je isprintao obje, usporedio ih i, tek s mrvicom straha, pošao na prvi rock-koncert poslije ohoho. U drugi grad.

Nasmiješenom redaru/kartodrapcu kulerski je pružio ulaznicu, propusnicu i osobnu iskaznicu, a ovaj je pogledao samo ulaznicu, ni tračak zanimanja nije pokazao za ovo drugo. I eto nama tog našeg zajedničkog znanca na koncertu, hihihihihi, među paničarima koji su nasjeli na priču s cjepljenjem ali i, zacijelo, još ponekim sebi sličnim. Ista stvar dogodila mu se i koji dan kasnije. U trećem gradu. Mogao je, znači, umjesto krivotvorene propusnice sa sobom komotno ponijeti i zadnji račun za struju ili poziv u poreznu upravu, sve bi isto bilo.

Tu sam priču čuo u četvrtak prijepodne, tek nekoliko sati prije no što je najnoviji izvještaj ECDC-a o 14-dnevnoj incidenciji kompletnu hrvatsku obalu iz zelene prepiturao u narančastu boju. Potom sam skoro cijeli dan jednim uhom osluškivao N1 na internetu, pa čuo da je dubrovački gradonačelnik zaprijetio ugostiteljima koji ne poštuju epidemiološke mjere kako će im na godinu dana blokirati najam površina u vlasništvu Grada, jer je incidencija u zadnja dva tjedna tamo porasla za 60 posto; potom ohrabrujuću i smirujuću izjavu glasnogovornika splitske zračne luke o tome kako nam ne prijeti nikakva najezda delta-Britanaca, jer će kontrole i na aerodromskom graničnom prijelazu biti za Britance jednako rigorozne kao i za sve druge dosad: ili EU-propusnica, ili svježi negativni test, a inače, štono se donedavna govorilo – they're going home.

Nešto kasnije, čuo sam i priču dvojice mladih Talijana, koji su na Bregani prešli granicu u taksiju (?) a da ih nitko, ni Slovenci niti Hrvati, nije pitao za EU-propusnicu; tek su ih u Zrću, na ulazu nekoga kluba, tvrde, pitali za nju. I, za kraj, čuo sam pročelnicu Odsjeka za psihologiju sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koja je pokušala diskretno poručiti vladi i stožernicima da bi valjalo pod hitno (kao što im to još od lani trube brojni dobrohotni ljudi!) promijeniti metode komunikacije s javnošću kako bi se, sa što manje represivnih mjera, nagovorilo što veći broj neodlučnih ljudi na cijepljenje i, uopće, na poštovanje elementarnih protuepidemijskih mjera. Dala im je, još diskretnije, i neke konkretne sugestije.

Taj slabašni glas razboritosti nekako me primirio, ali onda me s jednog drugog portala zaskočila vijest o tome kako naš najpoznatiji čudnovati antivakcinaš svojoj sljedbi na društvenim mrežama tumači da primanjem cjepiva postajemo – ni manje ni više nego – Bluetooth primopredajnici!!! O, krušnu ti mrvu ljubim! Bem ti takav četvrtak…

Inače, onaj dovitljivac iz priče s početka, znam ga donekle, cirka pet banki, nimalo ekscesan i ni u čemu ekstreman lik, nije neki vrhunski računalni maher. Uopće ne sumnjam da bi čak i mene, informatičkog tupsona, lako podučio kako da krivotvorim tuđu COVID-propusnicu, vjerojatno i samo preko mobitela, možda i Bluetoothom. Ali budući da već imam svoju originalnu, ovim lijevim ramenom zarađenu, takva mi pomoć ne treba. Trebala bi mi samo pomoć, kad bi mi se dalo u to upuštati, da njemu objasnim: prema najmračnijim procjenama, ja sam s dvije doze cjepiva 64 posto otporan na sve dosad poznate sojeve virusa, a ti si sa svojim lažnjakom i dalje sto posto izložen svakom od njih. Za neke moguće nove sojeve (one koji imaju barem 36 posto više šansi da se, iz postojećih, mutiranjem razviju u tebi nego u meni) bumo vidli. Ja se dotad u svojem autu obazrivo vozim s gumama napumpanim (u najgoroj varijanti) tek nešto malo više od pola, a ti, kumašine, u svome jurcaš na felgama, kao da nije tvoj! Čekaš da se moje skroz ispušu, ili što? Da mi otpadnu uši, ruka, noga, miško…?

Vozi ti, Miško, po svome, ali naletiš li putem na nekog redara/kartodrapca/graničnog murjaka kojeg će ipak zanimati je li ti autentičan i taj nesretni QR kod, a ne samo brojke i slova na fejkanoj EU-propusnici, ja ću biti zadnji kojemu se trebaš požaliti.

Za kraj, jezikom društvenih mreža, poruka svima koji bi mi za desetak dana eventualno poželjeli zakukati nešto u stilu 'jebiga, tako nam i treba kad smo sve karte stavili na taj turizam': anfrendajte se odmah sami.