U proširenom rukometnom prvenstvu bivših jugoslavenskih republika, Hrvatska je još jednom 'pobijedila bez konačne pobjede', a cijela je hrvatska javnost ponovno bila uvučena u novi dobrosusjedski rat pod zastavama iznuđene nacionalne obnove, kojeg je u proizvodnji nerazumnih, nepotrebnih i neciviliziranih populističkih usijanja predvodila pretpotopna javna televizija na čelu s privatnim menadžerom najmoćnije hrvatske sportske obitelji. Oni tamo preko Drine razbijaju naše fine automobile, plakala je nacionalna televizija, a prešutjela da i mi njima uljuđeno civilizirano skandiramo 'Ubij, ubij Srbina', čak i kada našu, zagrebačku nacionalnu uzdanicu u nogometnoj Ligi šampiona tako uspješno zastupaju neki polovni Urugvajci, Čileanci, Česi i Brazilci...

Vesna Pusić upravo se vratila, a Zoran Milanović prvi put otputovao u Bruxelles, ali ta nova bitka za izvorni europski ugled, bolji život, dobrobit i političku budućnost, mnoge je znatno manje zanimala od primitivističke obnove lokalnih sportskih sukoba u ovom prvenstvu - Euroslavije. Od šest momčadi koje su se borile za presudna mjesta u završenim utakmicama europskog rukometnog prvenstva, čak su četiri dolazile iz bivših jugoslavenskih republika (Hrvatska, Srbija, Slovenija, Makedonija), ali opsjednutoj hrvatskoj javnosti to nije baš nimalo smetalo. Europa je Europa, ali samo u Euroslaviji plamte prave nacionalne strasti. Huligani su razbijali, tribine su divljale, ministri su skupljali političke poene, a osvetnici ratovali s policijom, dok su se igrači ponašali onako kako se i treba ponašati – igrali su najbolje što su mogli, a ipak pazili da ne nagaze i unakaze neposredne protivnike, s kojima u onoj pravoj, a ne ovoj euroslavijskoj Europi, dijele odlične plaće na istim inozemnim blagajnama.

Hrvati su bili samo treći, ali bar ni Srbija nije bila prva (pobijedili su gostujući Danci) na domaćem parketu, baš kao što to nije bila ni Hrvatska kada su se i hrvatski domaćini i organizatori svjetskog rukometnog prvenstva (iako ne tako grubo i primitivno) i sami svojedobno isticali u napadima na goste, skidanju gostujućih zastava i svinjskim bakanalijama za muslimanske sportske velikodostojnike. Tako su i Hrvatska i Srbija u ovom sportu ipak podbacile u vlastitim kućama, dok je u Zagrebu ovih dana (a i to treba proglasiti svojevrsnim sportskim uspjehom), novi ministar sporta Željko Jovanović ipak uspio održati prvi sastanak istaknutih stručnjaka i sportskih veličina koji bi trebali pomoći njegovom ministarstvu u pripremi novog zakona o sportu (a može i u športu), koji bi bar u nekim svojim osnovnim natuknicama trebao uvažiti i neke nove europske pouke. Pa i one o stvarno zarađenom novcu i dokazanoj općoj dobrobiti, o čemu se u osudi neodrživih nacionalnih proračuna tako krizno raspravljalo u Bruxellesu.

A iza svake strasti ipak stoji novac, koji nikome ne smrdi, a osobito miriše onima koji podjaruju na mahanje zastavama. Da nema Medveščaka i malobrojnih pjevačkih zvijezda, zagrebačka bi Arena ostavila još gora rukometna sjećanja, kao faraonski simbol grabežljivog razmetanja državnim novcem, a da se nije pojavio gromoglasni Željko Jovanović, od Zdravka Mamića i dalje bismo slušali da je 'Dinamo pun kao brod', a posvećeniji od Marije Bistrice, dok bi budućnost hrvatskog nogometa ovisila tek od nekoliko mogućih pobjeda u Poljskoj i Ukrajini. U toj posvećenoj sjeni nacionalnih propovjednika, u Hrvatskoj je jedva zabilježeno da i u nekim najuglednijim europskim ligama i neki od najslavnijih europskih nogometnih klubova stenju pod neposrednom prijetnjom bankrota, dok je i UEFA zaključila da su interesi rasipničke trgovine bijelim sportskim robljem zaprijetile i osnovnom natjecateljskom dostojanstvu i osnovnim sportskim ciljevima.

Zbog toga je i UEFA-a donijela vrlo stroge uredbe o domaćinskom gospodarskom poslovanju. Ni u prvorazrednom profesionalnom nogometu više nije dopušten vrtoglavi ples menadžerskih milijuna, a svaki klub mora dokazati da je zaradio i priskrbio, a ne samo dobio i upisao, svaki proračunski euro. Bogati strani ulagači – od Rusa do Arapa – više ne mogu izravno kupovati i plaćati igrače, a bez uravnoteženog budžeta klubovima prijeti izbacivanje iz domaćih liga ili međunarodnih natjecanja. Tako najnovije izvješće UEFA-e (15. siječnja) tvrdi da je 56 posto vrhunskih europskih klubova 2010. dvostruko povećalo svoje godišnje gubitke u ukupnom iznosu od dvije milijarde eura ili čak 30 posto više negoli godinu dana prije. Iako prihodi vrhunskog nogometa rastu (2010. – 16,6 milijardi eura), taj rast gubi trku s povećanim troškovima, od kojih lavovski dio čine astronomski ugovori s najboljim igračima. UEFA ne želi da 'superkapital' stvara 'superklubove' koji će na kraju uništiti razvitak ukupnog europskog nogometa, pa je pripisala nova pravila razumnog gospodarenja, kako bi se izgradio novi sustav 'financijskog fair playa'. Cijela Europa štedi, pa se tako i profesionalni nogomet našao na stupu financijskog srama.

'Ono što se sada dogovara u Bruxellesu, kada je riječ o proračunima pojedinih država, UEFA je već nametnula profesionalnom nogometu', piše Der Speigel, 'a to je novi sustav tvrdih financijskih kočnica'. Neki su se klubovi već dogovorili oko uspostave novih udruga koje će 'jedne drugima iznajmljivati igrače', a drugi već sada žele dokazati da novac izravnih vlasnika odlazi u omladinske pogone, a ne u utrku oko igračkih nadoknada. Nema dvojbe da će ove promjene izravno pogoditi i mnoge hrvatske menadžerske čudotvorce i samozvane spasitelje, a osobito one koji su od države i javnih poduzeća naplatili sve što se može naplatiti, a sve moguće profite strpali u vlastite džepove. O toj vrsti nečasnog braka između sporta, politike i gospodarstva, privatnog kapitala i korporativnih interesa u pravilu se ne govori, dok čak i članovi Olimpijskog komiteta u napadima pravdoljubivosti brane 'čistoću i neovisnost' sporta, a hrvatsku javnost plaše izbacivanjem s europskog nogometnog prvenstva, zbog toga što je javnost – a ne samo politika – zaključila da nam više ne trebaju profesionalni klubovi čiji igrači nemaju niti za šalicu kave.

Tako i u sportu Hrvatska treba prihvatiti nova pravila igre. Baš kao i cijela Europa, sada i Hrvatska i u sportu mora ozakoniti samo onaj izvorni, zarađeni i zdravi novac , koji će se – ako bude sreće i pameti - provjereno i pametno ulagati u opću natjecateljsku i zdravstvenu dobrobit. Baš kao što ni Nijemcima ne smeta što im izabranici slavne nogometne jedanaestorice potječu sa svih strana svijeta, tako bi i Hrvati u međunarodnim natjecanjima konačno trebali shvatiti da se nacionalne (bolje rečeno, državne) reprezentacije više ne mogu zlorabiti za jedva skrivene privatne, političke ili regionalne ratove. A pogotovo one, koji se temelje na jednostranim istinama, prerađenim informacijama i providnim financijskim interesima. U toj se neizbježnoj raspravi novi ministar sporta ponekad ne boji prejakih riječi, ali ipak najvećim dijelom govori ono što svi već davno znaju, a do sada nitko nije htio otvoreno reći ('cijelu tu močvaru treba isušiti'). Rukometno prvenstvo u Beogradu i Milanovićevi razgovori u Bruxellesu ipak nisu bili tako neusporedivi kako se to moglo učiniti usputnim promatračima. Kada se već u Bruxellesu zbog rastrošnosti, neobuzdanosti, prijevara i podvala sudi cijelim državama, ni sport u Hrvatskoj više ne može ostati nedodirljivi Divlji zapad, čak i kada najgorljiviji jezikoljupci neke vrlo zgodne momke uporno nazivaju - hrvatskim kaubojima.