Nitko nije mogao 25. lipnja 1991. pretpostaviti – dok je Hrvatska proglašavala neovisnost – da će 26. obljetnica samostalnosti biti u znaku rasprava prastarih ideologija: zahtjeva za skidanjem ploče s Trga maršala Tita u Zagrebu i prosvjeda kojima se traži 'očuvanje antifašističkih vrijednosti'.

Komunisti su ostavili mnogo laži u naslijeđe, a jedna je od njih da su samo oni bili antifašisti, da su to bili od početka do kraja i da su zbog toga u svemu opravdani. Komunisti se nisu opirali kad je 1939. Hitler ušao u Prag, nisu se bunili kad je napao Poljsku, nisu ni prstom mrdnuli da bi obranili Jugoslaviju. Reagirali su tek dan nakon što je napadnut SSSR, 22. lipnja 1941., pa je tako njihov antifašizam bio otpočetka prosovjetski. A bio je i do kraja jer su 1945. istisnuli s vlasti sve druge antifašiste gdje su god to mogli – jer pod 'antifašističkim vrijednostima' nikad nisu smatrali, poput Engleza i Francuza, slobodu i demokraciju, nego isključivo diktaturu proletarijata.

'Za dom spremni' smrtonosan lijek  

Nečistu savjest hrvatskog antifašizma možemo vidjeti na Mirogoju ako odemo samo dvadeset metara od groba prvog hrvatskog predsjednika. U grobu broj 11 na 4. polju pokopan je Milan Fišter – to jest, bio bi da mu se 1946., kada je imao samo 29 godina, nije izgubio svaki trag. Fišter je 1939. diplomirao ekonomske i političke znanosti u Cambridgeu, gdje je upoznao i glasovitog ekonomista J. M. Keynesa. Nakon doktorata u Heidelbergu vratio se u Zagreb i 1944. objavio izbor iz Keynesova djela. Vlasti NDH knjigu su zaplijenile i uništile, a Fištera stavile u kućni pritvor. Komunistička vlast s takvim obrazovanim i hrabrim čovjekom nije smislila ništa bolje nego da ga uhiti i ubije – jer zapravo je trebalo ubiti Keynesa kako bi se otvorio put Kidričevim i Kardeljevim samoupravljačkim nebulozama.

Na skroz drugom kraju Mirogoja, u židovskom kvartu, pokopana je, bez godine rođenja i smrti, Alica Ruhig. To jest, bila bi pokopana da nije nestala u logoru za vrijeme rata. Ne znam ništa o njoj, a ime mi se usjeklo u pamćenje jer njeno prezime na njemačkom znači 'mirna', što je u suprotnosti s načinom smrti. Ma tko bila Alica Ruhig, ma koliko bila stara, ma što bila po obrazovanju, ma koliko imala djece, ma koliko bila bogata ili siromašna – nije moguće da je počinila ikakav zločin kažnjiv smrću. 'Na ljutu ranu, ljuta trava', glasila je omiljena izreka Ante Pavelića, čija država sa svojim građanima nije smislila ništa bolje nego da ih uništi ako su druge nacionalnosti. E, pa, ako je komunizam bio jedna od tih rana, 'za dom spremni' predstavlja lijek koji nije ništa manje smrtonosan od bolesti.

Endehazija i staljinizam u klinču

Osim praznih grobova, imamo mi i pune, a ovaj koji me muči nalazi se u Reki, selu blizu Koprivnice. Na dan kada je Hrvatska proglasila neovisnost, 25. lipnja 1991., 19-godišnji Darko Krajačić iz obližnje Domaje bio je ročnik u JNA. U vojsku je otišao iz tvornice, a nakon odsluženja vojnog roka planirao je kupiti traktor i obrađivati obiteljsko imanje. Prošao je obuku za vozača te je bio raspoređen u Kraljevu u Srbiji. Dvaput je vozio u Sloveniju i nazad u Srbiju kada se JNA povlačila nakon neuspješnog rata za jugoslavenske granice. U listopadu 1991., preko Mađarske, Milan Krajačić vratio se doma u lijesu.

Sada se možemo pitati zašto nije pobjegao, jer je sigurno postojao barem jedan trenutak kada je stražar zapalio cigaretu, otišao na zahod ili jednostavno pridrijemao. Ali isto tako mogli bismo se pitati zašto nisu pobjegli Alica Ruhig i Milan Fišter. A nisu pobjegli jer su mislili da nemaju razloga bježati, da nisu nikome ništa skrivili i da je, uostalom, Hrvatska njihova neopoziva domovina. Na koncu, i nas bi mogao netko pitati što još uvijek radimo ovdje.

Rat u kojem je poginuo Milan Krajačić srećom je gotov. Ali da ga je preživio, otkrio bi možda da nema za njega mjesta u tvornici i da se od imanja ne može živjeti. Pa ako ne bi emigrirao on, emigrirala bi njegova djeca i time bi se vrijednost hrvatske državnosti dodatno približila nuli, čemu već odavno teži.

Rat u kojem su ubijeni Alica Ruhig i Milan Fišter, međutim, još uvijek traje. Monstrumi koji su ih uništili, endehazija i staljinizam, još su živi – jer pothranjuju i raspaljuju jedan drugog, dok teturaju u klinču, poput iscrpljenih boksača što se oslanjaju jedan o drugog.

Put u samouništenje

I dok ideološki zombiji bauljaju političkim i medijskim prostorom, Hrvatska tone među najkorumpiranije države Balkana. Zemlja se pretvara u mračni znanstveno-fantastični film, ali nitko nam nije dao scenarij. Kod doktorice ne mogu dobiti recept jer je sustav izložen cyber napadu, na Ilici se mimoilazim s dvometarskim turistom odjevenim u ružičastu plesnu haljinicu od tila, toplinski val dolazi s tropskom vlagom, mobitel stalno odašilje moju lokaciju, kupujem bezimenu smrznutu ribu iz atlantskog oceana, poštar mi očitava plin, odskačem u zadnji tren pred električnim autom jer ga nisam čuo, taksisti su blokirali grad zbog prosvjeda protiv aplikacije.

U toj zbrci nema ničega što nije na prodaju, od morskog žala do svjedočenja na sudu – jedino je ljudski rad bez vrijednosti, pa tako i moj, zbog čega mi kredit guta pola plaće, a minus je od nje trostruko veći. Stranke bez glasača, koncerni bez novca, bolnice bez lijekova, znanstvenici bez postignuća, mirovinski fondovi bez mirovina, sudovi bez pravde, zemlja bez ljudi, ljudi bez obitelji, obitelji bez djece i djeca bez budućnosti… i čovjek se stvarno pita kako smo se našli u toj situaciji.

Možda se ne bi nekažnjeno gazilo preko živih da se nisu nekažnjeno pregazili toliki mrtvi. Dok se izlazi iz Sabora, iz dvorca, iz suda, iz limuzine, iz ubera, iz hibrida – nema uopće svijesti da se gazi po grobovima, punima i praznima, gdje leže oni koji su se borili za i protiv, ili se uopće nisu htjeli boriti, ali ih je zatekla nezaslužena kob. Da u cijeloj ekonomiji i politici postoji jedan jedini koji bi pogledao u ogledalo i vidio iza njega Milana Krajačića ili Milana Fištera, možda bi zaustavio put u samouništenje.

A što bi tek bilo da iza ogledala ugleda Alicu...