Nakon što sam prošli tjedan, ako se toga još sjećate, iznio jedno sasvim osobno razmišljanje o problemu pedofilije, mislio sam da se tom temom bar neko vrijeme neću morati baviti. Moram priznati da mi je ta tema mučna i neugodna: i kao roditelju male djece (jer iz te pozicije čovjek, htio-ne htio, i vlastitu djecu počinje promatrati kao potencijalne žrtve), i kao vjerniku iz čije vjerske zajednice dolazi svećenik osumnjičen za seksualno nasilje nad djecom, i kao osobi kojoj je jedan od tih bibinjskih mladića svojedobno bio najbolji prijatelj. I taman kad sam pomislio da sam na tu temu izrekao sve što sam u ovome trenutku mogao reći, e-mailom mi se javio Nenad Bugarija, Bibinjac i američki liječnik koji je 'bibinjski slučaj' prije nešto više od mjesec dana i prijavio zadarskome nadbiskupu Želimiru Puljiću.

Da je riječ samo o osobnome pismu, ja ga, naravno, nipošto ne bih dijelio s vama. No to pismo nije upućeno samo meni, što mi je Neno u naknadnoj komunikaciji više puta isticao, zamolivši me da njegov sadržaj podijelim sa svima vama. Ne mogu se ne složiti s njim da je ovo (ili ovakvo) pismo bilo potrebno napisati, jer što se rasprava potaknuta 'bibinjskim slučajem' više zahuktava, to same žrtve sve manje ostaju u središtu pozornosti. Dok ih jedni koriste za neke svoje ideološke bitke, drugi im osporavaju vjerodostojnost smještajući ih u kontekst 'protucrkvene zavjere', a treći čak prozivaju za sudioništvo u zločinu zbog preduge šutnje, te postoji stvarna opasnost da žrtve ponovno zašute. Neka, stoga, i ovo pismo - iz kojeg sam bio slobodan izostaviti one dijelove koji, zbog (pre)osobne prirode, nisu 'društveno relevantni' – bude shvaćeno kao pokušaj da samim žrtvama damo riječ; da same žrtve, a ne neke druge interese i ciljeve, stavimo u središte naše pozornosti.

'Dragi prijatelju,
hvala ti na podršci i razumijevanju koje si mi iskazao u svom nedavnom iskrenom tekstu na tportalu. Tvoje me bezuvjetno prihvaćanje i poštivanje moje odluke da progovorim o svom strašnom iskustvu kao žrtva pedofilije duboko dirnulo i nadahnulo daljnje razmišljanje.

...Sad svi znamo da je među nama ipak postojala jedna tajna. Tajna koju sam zakopao u sebi i nisam ni s kim podijelio dugo vremena. Ti, kao i ostali moji prijatelji, podržavaju me i razumiju i u ovom trenutku kada sam otkrio tu tajnu. No postoje i neki koji se pitaju: čemu toliko godina šutnje da bi se sad progovorilo!? Mislim da ni ja ni ostale žrtve pedofilije to ni sami ne znamo.

Uviđam da mi sve ove godine zapravo nije bilo jasno što sam doživio. Bol i težinu potisnuo sam u najmračniji kutak svog bića. Taj strah kojim sam bio beskrupulozno izmanipuliran bio je toliko moćan da je vladao mnome sve do sada. Tko će mi vjerovati, tko će me poslušati, je li ikome dovoljno stalo?! Ovaj zločin ostavio je duboki ožiljak na našim nevinim dječjim dušama. Trebalo je odrasti i sazreti, postići nešto, osjetiti samopouzdanje kako bih uopće pomislio da bi moj krik netko mogao zapaziti i, nadam se, poslušati.

Pod utjecajem društva puno nam je toga bilo usađeno od malena, među ostalim i to da nekad treba podnijeti žrtvu poradi 'višeg cilja'. Ovaj 'viši cilj' mnogima nam je bio Sveta Crkva i Hrvatska. Nažalost, neki na najodgovornijim položajima to su na najgnjusniji i perfidan način iskoristili za svoje sebične interese i perverzne sklonosti. Od trenutka kada mi je postalo jasno što nam je don Nediljko učinio znao sam da moram o tome javno nešto reći. Mučno mi je od svega, od sjećanja na odvratne detalje koja povremeno naviru, do boli, osjećaja nemoći i krivnje kroz koje nanovo prolazim svaki put kad mi spočitavaju da ovo radim prekasno i iz nekih osobnih interesa.

Bez obzira na sve, moja duša je sada čista jer se oslobodila smeća koje ju je gušilo. Ona sada slobodno leti kao ptica na plavom nebu i divi se slobodi i svemu lijepom što je Bog stvorio. Zato bih najradije rekao svim svojim dragim Bibinjcima koji su doživjeli isto: ne bojte se, oslobodite se iz gliba, poletite kao kukala i vidjet ćete kako je lijepo uživati u spokoju visina istine. Znali ste prvi stati i obraniti prag domovine od neprijatelja i živote svoje položiti. Sadašnji trenutak zove vas da obranite Crkvu od ovakvih 'beštija'. Priđite i recite ako vam je tko naudio i povrijedio nevinost i ljudsko dostojanstvo, kako bismo ih se očistili i poslali ih gdje im je mjesto, kako bismo zaštitili našu djecu od sličnih 'predatora', kako bismo ohrabrili one koji danas doživljavaju zlostavljanje. Pomislite samo: dok smo se borili da stvorimo Hrvatsku, neki su toj istoj domovini uništavali djecu, buduće stupove našeg naroda. Oni su neprijatelji Crkve, Boga, morala, zakona, i Hrvatske.

Oprosti mi, Anto! Oprostite mi, svi moji dragi prijatelji... što ovu tajnu nisam smogao snage podijeliti, ali nadam se da ćete me razumjeti. Bio sam zbunjen, razočaran, povrijeđen.
Bilo me je strah.
Sada se više ne bojim.
...
Neno'