Pored mene, u čekaonici briselskog aerodroma, muškarci iz Europske komisije raspravljaju kako da se postave na sastanku u Zagrebu. Iz Hrvatske su im poslali plan budućih aktivnosti koji – vidi se iz 'materijala' - ne nudi ništa novo, sve je to već ranije provedeno. Obmanjuje li ih hrvatska strana namjerno? Iskustvo im govori da nije riječ o nesporazumu, sve su uzrujaniji, rječnik je sve oštriji i uopće se ne obaziru na mene. Možda misle da nemam veze s Hrvatskom, jer čitam strane novine, ili im je svejedno i bilo bi im najdraže da mogu svim hrvatskim građanima obznaniti tu svinjariju. Meni je neugodno, kao da sam i sama odgovorna za takvo ponašanje hrvatske strane, pa razmišljam: Kako je takvo ponašanje naših vlasti uopće moguće? Postoje li možda službe nadležne za planiranje aktivnosti i službe nadležne za njihovo izvršavanje, pa prve ne znaju što rade one druge? Ili hrvatske vlasti uistinu namjerno obmanjuju Komisiju? Ili su jednostavno indolentne?

Neminovno mi na pamet pada i Izvještaj o provedbi Akcijskog plana za provedbu inicijative Partnerstvo za otvorenu vlast koji je Vlada nedavno uputila središnjici Partnerstva u Londonu, izvijestivši da je provela brojne aktivnosti usmjerene na povećanje fiskalne transparentnosti koje uopće nije provela, nego se transparentnost čak i pogoršala. A sve se može lako ustanoviti usporedbom plana i izvještaja o provedbi plana, jer je riječ o konkretnim aktivnostima, nositeljima, rokovima i pokazateljima provedbe. Google prevoditelj se već u tolikoj mjeri usavršio da se i najduži tekst munjevitom brzinom s hrvatskoga prevede na bilo koji jezik; znam da ga koriste brojni predstavnici MMF-a, Svjetske banke i Europske komisije koji prate Hrvatsku.

Zbog čega se onda tako nepotrebno sramotimo? Vlastima je očito stalo da deklarativno sudjeluju u međunarodnim asocijacijama, institucijama i organizacijama, pa putuju, rukuju se, slikaju, potpisuju. No, istovremeno eskiviraju obveze koji iz tih potpisa proizlaze, šuljaju se linijom manjeg otpora, obmanjuju i varaju. Postoji li kod naših vlasti osjećaj odgovornosti za preuzete zadatke i obveze ili su, baš suprotno, na cijeni izvrdavanja, izmotavanja i beskorisne lukavštine?

Kada će već jednom vladajućima postati jasno da samo oni mogu i moraju donositi ključne odluke i provoditi ono što su odlučili? Kada će shvatiti da nadmudrivanja, izvrdavanja i lukavštine – kako u odnosu sa strancima, tako i s domaćom javnošću - samo štete i troše dragocjeno vrijeme i energiju, te srozavaju kredibilitet ne samo vlasti, već i čitave države? Kada će građanima postati jasno da se na izborima ne smiju odlučivati prema tobožnjim ideologijama i obećanjima stranaka i političara, već prema rezultatima njihova rada i izgledima za buduće rezultate? Uostalom, ako se ničemu od ponuđenih kandidata ne nadaju, možda bi bilo najbolje da izbore jednostavno bojkotiraju.
I ekonomska i fiskalna situacija su katastrofalne i neophodne su kvalitetne ekonomske i fiskalne politike. EU će Hrvatskoj kao i ostalim članicama dati određene upute i postaviti okvirne zahtjeve, ali nitko osim same hrvatske Vlade neće moći te zahtjeve uistinu i ispuniti.

Kakva nam je ekonomska i fiskalna politika?

Vladine Smjernice ekonomske i fiskalne politike za 2014-16. – samo im ime kaže čemu služe – kasnile su mjesecima, a kad ih je Vlada konačno i obznanila, bilo je očito da su neutemeljene i nerealistične, te da ne nude rješenje za izlaz iz ekonomske i fiskalne krize.
Na temelju tih nerelevantnih Smjernica tisuće i tisuće unezvjerenih službenica i službenika u proračunskim korisnicima morali su, navrat-nanos, s petka na subotu, nadležnim ministarstvima dostaviti planove vlastitih proračuna za 2014-16. Zatim su službenici i službenice u nadležnim ministarstvima u roku od samo par dana, brzo-brzo, morali konsolidirati planove svih tih proračunskih korisnika i dostaviti ih Ministarstvu financija.

Može li Ministarstvo financija na temelju tako brzinski sklepanih planova sastaviti kvalitetan prijedlog proračuna? Naravno da ne može. Zašto se - kad su Smjernice već toliko kasnile - nije pričekalo relevantne podatke za koje se odavno znalo da će ih Državni zavod za statistiku morati prirediti za Eurostat? Zašto se proračunskim korisnicima nije ostavilo dovoljno vremena da sastave realistične planove? Čemu uopće planiranje proračuna koji će se ionako već početkom godine morati rebalansirati? Ili će se proračun ipak planirati na temelju tih novih podataka? Čemu u tom slučaju sva ona panična planiranja s petka na subotu?

Hrvatska je jednom u svojoj povijesti ušla u EU. Kad nismo već odavno – a mogli smo - podatke o državnim financijama uskladili s metodologijom Eurostata, moglo se odgoditi donošenje proračuna, uvesti privremeno financiranje u prvim mjesecima 2014. i za to vrijeme u miru prirediti utemeljen, promišljen i realističan proračun.

Vlada je osnovala radnu skupinu za koordinaciju i praćenje provedbe reformskih i drugih mjera fiskalne konsolidacije, odnosno za smanjenje deficita. Istina, netko se zaista treba pobrinuti da se deficit smanji. No, radnu grupu čini 12 ministara na čelu s potpredsjednicom vlade, istovremeno ministricom socijalne politike i mladih. Dakle, na okupu je gotovo čitava Vlada! Zar se Vlada i inače time ne bavi? I je li baš ministrica socijalne politike i mladih – kako po obrazovanju, tako po some resoru - najkompetentnija osoba za fiskalnu konsolidaciju?

A što zapravo radi Odbor za fiskalnu politiku koji bi trebao biti odgovoran za deficit? Koliko je javno poznato, posljednji se put sastao u srpnju! Je li uopće bio konzultiran, pa i upućen u proračunske procedure koje su se u međuvremenu odvijale kao u najnapetijem filmu? Doduše, s obzirom na neriješen status Odbora, bilo bi pravo čudo da se uopće i sastaju.

Ima li nade da se situacija promijeni?

Hrvatska, naravno, nije jedina zemlja koju je pogodila ekonomska i fiskalna kriza, no to ne bi trebala biti ni utjeha, ni opravdanje za kaos koji u zemlji vlada. Postoje i države koje je kriza prvotno pogodila i jače od Hrvatske, ali su se iz nje uspjele izvući.

U 'Lekcijama iz krize' Allen Schick analizira što je potrebno da se situacija promijeni. Na čitateljima je da – iz njegovih sugestija i gornjeg dijela teksta – procijene ima li za to nade i u Hrvatskoj.

Schick, dakle, tvrdi da je neophodan logičan slijed u reformiranju proračunskih institucija, počevši od promjena u kvaliteti i kvantiteti javno objavljenih fiskalnih podataka i poticaja da se promijeni ponašanje i odlučivanje, do strogih pravila koja propisuju određena djelovanja ili rezultate. Kvalitetne i sadržajne informacije su u tome prvi ključni korak, jer Vlada ne može kvalitetno djelovati bez relevantnih podataka i ne smije se dovesti u situaciju da podatke objavljuje samo zbog nekih vanjskih zahtjeva.

Brojne su države uvele fiskalna pravila, no ona djeluju samo tamo gdje se stvarno i provode, jer u protivnom – usprkos njihovom samom postojanju - deficit i dug neminovno rastu. Kvalitetna provedba fiskalnih pravila može ovisiti o političkoj kulturi, odgovornim vlastima ili povoljnim ekonomskim uvjetima, no države koje se pridržavaju pravila imaju daleko bolje rezultate od država u kojima su pravila samo jedna od varijabli koje se (ne)uzimaju u obzir u sastavljanju proračuna.

Proračun ne smije destabilizirati politički život i doprinositi nesigurnosti u vezi vladinih budućih politika i usluga koje će građani od države dobivati. Država mora biti fiskalno odgovorna i efikasno trošiti javni novac, što znači da samoj sebi mora postaviti ograničenja, pridržavati ih se i voditi računa o tome kako će današnje odluke utjecati na sutrašnje (ne)blagostanje. Vanjski igrači - poput EU-a - mogu davati upute i okvire, no najvažnije je da Vlada, javna uprava i javni službenici i sami građani uistinu žele odgovorni proračun.