Nekada su podrugljivo govorili kako je propala Jugoslavija bila okružena brigama (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija), a sada su i samostalnu i suverenu Hrvatsku obgrlile vrlo, vrlo zabrinute zemlje. Neke ne mogu sastaviti Vladu (Slovenija i BiH), druge ne mogu ući u Europu (Srbija, BiH i Crna Gora), treće su potpuno uzdrmane neočekivanim gospodarskim i političkim krizama (Italija, Slovenija, Mađarska). Čak su i Sloveniji snizili kreditnu pouzdanost, čak je i Italija dobila prinudnog europskog upravitelja, dok se ostatku balkanskog okružja beskonačno odgađaju sva međunarodna obećanja. Srbiji je zbog Kosova još jednom odbijena obećana europska kandidatura, od BiH su praktički digli ruke kao zemlje u kojoj je nemoguće postići neki smisleni politički dogovor, dok je Crna Gora ponovno došla na stup srama kao 'mafijaška' tvorevina.

Uzorni su se učenici premetnuli u ekonomske ponavljače, Balkan je ostao Balkanom, a u tom uzburkanom hrvatskom susjedstvu, Mađarska se premetnula u gospodarskog i političkog bogalja, u kojem su se mnoge zapadne boljke (gospodarska kriza) sljubile s nekim tradicionalnim balkanskim običajima (autokratska vlast), pa se od zemlje polki, tokaja, gulaša, ciganske glazbe i predivnog kulturnog naslijeđa odjednom pretvorila u najprozivanije europsko ružno pače. Od Manuela Barrosa do Hilary Clinton, svi ogorčeno opominju mađarskog premijera Viktora Orbana, koji tvrdoglavo ustraje na politici, koja – kako kažu mnogi – 'Mađarsku pretvara u novu Kinu', a dugoročno podiže novi 'berlinski zid', u još neprevladanim razlikama između 'nove' i 'stare' Europe.

Ustavni paprikaš

Takve procjene nisu preuveličane. Čim je u još jednom uspjelom pokušaju mađarski premijer Viktor Orban sa svojom strankom Fidesz na demokratskim izborima (u travnju 2010) osvojio nezapamćenu dvotrećinsku većinu, ovaj 'mladoliki, a najdugovječniji mađarski političar' (48 godina) započeo je obećanu nacionalno-konzervativnu revoluciju, koja je već nakon nepune dvije godine Mađarsku prevrnula od podruma do krova. Pod visoko podignutim nacionalnim zastavama, koje su 'mađarsku republiku' pretvorile u 'državu svih Mađara', bili oni gdje bili, Orban je više od desetak puta promijenio Ustav na način koji u presudnim gospodarskim, monetarnim, kulturnim i demokratskim okvirima praktički zauvijek ovjekovječuje njegovu nedodirljivu svevlast, od Narodne banke do skupštine, od medija do crkve, od odnosa prema susjedima do vanjske politike. Parlament je praktički prepolovljen, mediji su podvrgnuti izravnom državnom nadzoru, u pravosudnim službama provedene temeljite čistke, a država je donijela neke nove zakone koje samo neke vjerske skupine proglašavaju legalnim, a druge izbacuju iz javnog života. Inozemne su banke opterećene novim porezima, a socijalna i radnička prava dobrim dijelom su nadomještena obvezatnim javnim radovima, kako bi se smanjila rekordna nezaposlenost.

U samo tri mjeseca, Mađarskoj je dva puta smanjena ocjena kreditne sposobnosti (sada se popela na kamate od 9,3 posto), dok su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka prekinuli pregovore o novim zajmovima, kada Orban nije odustao od 'zakona o financijskoj sigurnosti', koji – kao i niz drugih odluka – jamči da će samo ova vlast donositi sve bitne odluke, a novi Ustav praktički učinila nedodirljivim za njegove političke nasljednike. Sve bitno što se moglo izglasati izglasano je dvotrećinskom većinom, koja je postala obvezatna i za svaku buduću promjenu beskonačne gomile novih zakona. A mnogi tvrde da je gotovo nemoguće zamisliti da bi na nekim budućim izborima neka druga stranka mogla dobiti tako nadmoćnu dvotrećinsku većinu, koja bi tek tada mogla počistiti Orbanove štale.

Mađari su se opekli (sada ga podupire samo 20 posto javnosti), pa čak i kada bi Orban sutra otišao, ostala bi njegova Mađarska, kao živi spomenik prevladanog 'devetnaestog stoljeća'. U provalama nedodirljivog cinizma, neki mađarski političari objašnjavaju kako se radi o 'važnom demokratskom eksperimentu', koji bi mogao 'pomoći cijeloj Europi', pa bi se Budimpešta mogla 'dokazati kao europski Peking', pod dirigentskom paskom jedne jedine stranke, jedne ideje i jedne filozofije, koja bi i u Europi htjela dokazati kako je osuvremenjeni 'prosvijećeni apsolutizam' jedina vrsta vlasti koja istovremeno može biti i pametna i učinkovita, dosljedna i nepodmitljiva.

Kako zauzdati nedisciplinirane članice EU?

Nema dvojbe da Orban izuzetno lukavo zlorabi brojne europske i globalne neprilike, pa je – bez obzira i na mnoge dosadašnje kritike SAD-a i EU – odlično iskoristio grčki slom i Arapsko proljeće, krizu dolara i eura, kao i zapadni strah od novih globalnih igrača (Kina, Indija, Brazil). U toj poplavi nevolja i 'Orbanova revolucija' sve se donedavno činila tek kao bura u čaši vode. Mađarska ne pripada eurozoni, a malo tko je zdvajao zbog toga što se mađarska forinta u roku od godine dana sunovratila za gotovo deset posto, a divljanje švicarskog franka gotovo uništilo ionako poharano mađarsko tržište nekretnina. Kada bi mogli, i mnogi bi zapadni državnici svoje nezaposlene poslali da skupljaju lišće i čiste zapuštene odvodne kanale, kao što je to učinio Orban, koji je mađarsku sirotinju postavio pred nemoguć izbor: gubitak socijalne pomoći ili lopata za čišćenje snijega.

Pa ipak, Orban ne želi napustiti EU, a Washingtonu ne pada na pamet da Mađarsku izbaci iz NATO-pakta, bez obzira što je odmah poslije božićnih praznika Hillary Clinton mađarskoj vladi poslala još jedno 'ozbiljno pismo upozorenja'. Mađarska je iskoristila onu slabost EU o kojoj se jedva govori u Hrvatskoj, budući da bi do kraja razoružala zagovornike sveopćeg europskog odbijanja. Koliko god se pričalo o gubitku samostalnosti, neovisnosti i diktaturi Bruxellesa, ovaj mađarski primjer – premda na pogrešan način – dokazuje da EU nema pravog oružja, a niti zajedničke politike u borbi protiv nezdravih nacionalnih samovolja i izravne ugroze zajedničkih civilizacijskih i demokratskih vrijednosti. Zbog te nemoći u obračunu s neodgovornima, nesposobnima i nepouzdanima, koji se u pravilu brane nedodirljivim suverenitetom, Njemačka pokušava nametnuti novu europsku financijsku disciplinu, dok se Orbana može samo pozivati na razum, a cijelu Mađarsku kažnjavati okolišnim kaznama.

Orban hoda visoko iznad zemlje poput plesača na cirkuskoj žici, budući da vjeruje kako mu ipak neće dopustiti da napravi onu vrst samoubojstva koje bi i ovu europsku krizu dodatno pretvorilo u krizu europskih civilizacijskih vrijednosti, bez obzira što je skuhao fiš-paprikaš od samo jedne vrste ribe, a začinio potpuno nejestivom paprikom. I tako i ova Hrvatska zbilja može pomoći EU, bez obzira na gospodarsku krizu, kao zemlja učinkovitih demokratskih promjena i regionalni predvodnik u promicanju izvornih europskih vrijednosti. Ovoga trenutka ona ima šansu da od 'male europske države' postane 'mala europska sila', budući da od nekadašnjih 'gospodara', ni Beograd, ni Budimpešta, pa čak niti Rim, više nisu ono što su bili. Beč se smanjio na svoju prirodnu veličinu, a Berlin je mnogo više Europa negoli je samo Njemačka.