Nitko iskreno ne obožava svoje državne i političke prethodnike, a većina mrzi svoje neposredne nasljednike. Oni koji su otišli s visokih gospodarskih, kulturnih, državničkih i političkih dužnosti u pravilu se opisuju kao totalne neznalice, a oni koji dolaze obično se najavljuju kao nesposobni politički mutikaše u onim najintimnijim političkim kuloarima. Pa čak i onda kada se može govoriti o izvjesnoj političkoj srodnosti, bliskim svjetonazorima ili sestrinskoj stranačkoj pripadnosti. Od zabačenih smjena u kakvom provincijalnom uredu, sve do Ureda predsjednika, između prethodnika i nasljednika u pravilu se vode tihi i neobjavljeni, ali ipak vrlo žestoki ratovi, u čemu ove najnovije polemike između Mesića i Josipovića i ne čine neku osobitu hrvatsku iznimku, bez obzira što i one dokazuju da se sa svakom promjenom javnih političkih raspoloženja, a bez prave rasprave, u pravilu odmah predlažu samo ona najradikalnija rješenja.

Od 'detuđmanizacije Pantovčaka' Mesić je svojedobno napravio pobjednički izborni program, dok su Josipoviću već i tijekom vrlo izgledne kampanje neki dobri Mesićevi prijatelji javno prijetili da će 'Mesić biti pravi vođa oporbe', kao 'predvodnik treće struje' ili bar 'gradonačelnik Zagreba', dok je u izboru miljenika Stjepan Mesić vrlo otvoreno očijukao s Nadanom Vidoševićem. U odnosu prema Mesiću, Josipović je svoj pobjednički posao obavljao u samozatajnoj tišini, ali nije bilo teško primijeti da ipak koristi svaku prigodu da bi dokazao da govori strane jezike, vlada širokim obrazovanjem, pokazao umjetničku nadarenost i promicao dobar građanski odgoj. Između prvog i drugog hrvatskog predsjednika iskopani su nepremostivi ponori, a između drugog i trećeg od početka postoje vrlo bitne razlike koje se tiču karaktera, stila, znanja i ponašanja.

I dok je Mesić silom htio dokazati da ne želi biti Tuđman, Josipović je jedva spominjao Mesića. On nije želio biti onaj koji će odlučivati o svemu, ali ni onaj koji će zbog svega što mu se ne sviđa lupati šakom po stolu. I tako su se odmah nakon izbora, a kasnije sve više, između njih dvojice pojavile neke bitne razlike, bez obzira na brojne svjetonazorske, čak i medijske sličnosti. I Josipović prečesto govori o svemu i svačemu, i Josipović po Hrvatskoj putuje od nemila do nedraga, i Josipović uživa biti osobito obljubljen, u čemu je – na opće iznenađenje – pretekao i svog vrlo obljubljenog prethodnika, pa je Mesić vrlo brzo ostao gotovo potpuno sam i osamljen, osuđen na prevladanu političku reciklažu, u stalnom naporu da dokaže da je bio mnogo odlučniji, hrabriji, dalekovidniji i korisniji.

I Josipović je do vrata uronio u regionalnu politiku, ali ipak ne prijeti oružjem Republici Srpskoj, a preskače Mostar, pa Hrvati u BiH ipak postaju sve neizbježnija tema općeg državnog opstanka. Iako se suzdržao oko Sporazuma o arbitraži, ne vrijeđa Slovence, dok je očevidno procijenio da Hrvatska treba čvrsto stati i na drugu nogu (EU nakon NATO-a), i osvojiti Bruxelles, poslije prodora u Washington. On nije želio ratovati s Bijelom kućom oko sudbine Gadafija, kojeg su zbilja ubili kao psa, a Libiju bacili u potpuni kaos, od čega (bar za sada) bojovni Sarkozy i lukavi Obama nisu izvukli baš nikakve predizborne koristi. Mesić se borio za načela, a na kraju ostao nepromišljeni zaštitnik diktatora.

U odnosu prema Haagu, Josipović je izgovorio cijeli niz vrlo utemeljenih stručnih kritika, a nije prilježno otvorio sve arhive i podupro sve optužbe. I on je očevidno nezadovoljan gospodarskim stanjem, ali čak ni prošlu Vladu nije obasipao svakodnevnim kritikama. I on izuzetno cijeni antifašističke zasluge, ali ne gura prst u oko protivnicima svih totalitarnih režima, i on ne pristaje na diplomatske kadrovske podvale, ali još nije sklopio nijedan sporazum koji bi Hrvatsku osramotio u svijetu (Vijeće sigurnosti), a pojačao predsjednički nadzor u vojnim redovima. I Josipović je imao i ima velikih problema s Crkvom i pojedinim dragovoljačkim udrugama, ali je učinio sve da se taj beskonačni hladni rat, barem formalno, nadomjesti uljuđenim političkim suživotom.

Bivši i njihovi nasljednici

Tako Josipović ne može biti Mesić, baš kao što ni njegov nasljednik neće biti neki novi Josipovićev klon. Nema nikakve dvojbe da svi hrvatski predsjednici moraju uživati određenu javnu potporu i poštovanje, iz čega ipak ne bi trebalo brzopleto isključiti i besplatnu uporabu određenog ureda, zaštite i stručne pomoći, bar na određeno vrijeme, a ipak ustrojiti po mnogo jasnijim pravilima igre. Oni koji se zalažu za opstanak Mesićevog ureda često spominju američki primjer (doživotna mirovina i zdravstveno osiguranje, 10 godina policijske zaštite, oko 400 tisuća dolara za ured i suradnike), ali pri tome zaboravljaju da najuspješniji američki bivši predsjednici nisu ostali zapamćeni po onome što su napravili u tom posebnom uredu, već po onome što su izvan njega pokrenuli sami, bilo osnivanjem posebnih zaklada i biblioteka (Reagan, Clinton, Carter), bilo pisanjem knjiga (Drnovšek, Walesa, Havel), bilo držanjem predavanja o općoj dobrobiti (Clinton je u Kanadi u jednom danu zaradio skoro pola milijuna dolara), bilo dodatnim diplomatskim i pregovaračkim uslugama, zbog čega su neki, poput Jimmyja Cartera (87 godina), zaslužili Nobelovu nagradu za mir (2002. godine) punih dvadeset godina nakon što su se iselili iz Bijele kuće.

Oni znaju da vlastitoj zemlji najviše koriste kada na druge načine promiču njezine osnovne ciljeve, pa bivši američki predsjednici u pravilu ne napadaju svoje nasljednike zbog onoga što su činili i sami. Kada je još i Mesić, poput Tuđmana, vodio sve veleposlanike na brijunsko branje mandarina, ne bi trebao žandarski prigovarati zbog jednog vrlo oskudnog novogodišnjeg prijema. I u politici postoji kompleks zaboravljenih golgetera koji očevidno ne mogu otrpjeti da i neki drugi znaju pogoditi loptu. Kao političari, pisci i specijalni izaslanici, bivši predsjednici često rade ono što ne može službena politika, ali ne i ono što je izravno upereno protiv nekih bitnih geostrateških odluka, a kao javne ličnosti vrlo brižljivo paze da ih se ne optuži za nakaradnu obranu bivših prijatelja. U predizbornoj kampanji Clinton je pomagao Obami, ali samoga sebe nikada nije javno hvalio kao predsjednika koji je u modernim vremenima Sjedinjenim Američkim Državama osigurao najdulje razdoblje nedvojbenog gospodarskog procvata (1993-2001).

Netko drugi bi na drugi način poredao te usporedive predsjedničke zasluge, ali se čini da se i u postpredsjedničkoj službi (Ured, osiguranje, suradnici) sve mora urediti na neki drugi način, a da se ne ugrozi ničija sloboda, a bivši predsjednici ipak suzdrže od neukusnog nametanja vlastitog predsjedničkog modela. U svemu nije lako naći pravu mjeru, jer se bivšima u pravilu ništa ne oprašta, a trenutni nikada ne znaju sasvim pouzdano tko im podmeće dodatna kukavičja jaja. 'Kada bih hodao po vodi poput Isusa', rekao je Lyndon Johnson, 'sutradan bi u novinama pisalo da ne znam plivati'. A od svih njih možda je bio najskromniji jedva poznati Chester A. Arthur, vrlo uspješan, ali jedva poznat 21. američki predsjednik (umro 1866. godine), koji je samo nekoliko dana prije smrti naredio da se spale sva njegova pisma i rukopisi, bez obzira što je ustrojio modernu američku upravu, mornaricu, carinski sustav i useljeničku politiku.