U jednom srednje velikom grafičkom poduzeću koje se, uz ostalo, bavi i tiskanjem uredske te poslovne galanterije, ovog su ljeta povukli pametan potez: u doba godišnjih odmora i manjeg broja narudžbi, odlučili su tiskati dovoljnu zalihu kalendara i rokovnika za 2020. godinu. Kad stigne jesen, računali su, i kad krene nova sezona narudžbi, njihova će skladišta biti puna zgotovljene – otisnute i uvezane - robe, moći će slati ponude prije konkurencije, a radnici će se moći bez strke i panike posvetiti novim poslovima.

Tako se pametno vodi firma. Ruku na srce – tako bi rezonirao svaki racionalni poduzetnik u toj branši. Ne bi mu, tako jednostavno razumnome, moglo pasti na pamet da bi Vladi Republike Hrvatske moglo pasti na pamet nešto toliko nerazumno kao što je pretumbavanje praznika i neradnih dana za sljedeću godinu – pred sam kraj ove! Dovraga, pa ako im je baš stalo izmišljati nove praznike, odnosno mijenjati termine i imena postojećih, zašto to nisu napravili i najavili u prvoj polovici godine, zašto to rade u zadnji čas?

Sve u svemu, nekoliko će tona otiskanoga papira iz te firme otići ravno u reciklažu, zbog tog će gubitka radnicima vjerojatno biti linearno smanjene plaće, ponetko možda fasuje i otkaz, a strka i panika u pogonu bit će veća nego ikad prije. Tako to biva kad u Hrvatskoj pokušaš racionalno voditi privatnu firmu i zaigraš na sigurno – a ako je nešto sigurno, onda je to da sredinom listopada nitko priseban neće mijenjati datume neradnih dana već za sljedeću godinu.

Neke druge firme iz tog ceha – možda zato što imaju doušnika na pravome mjestu? – prošle su bolje, čekajući zadnji čas. U 'Narodnim novinama' na primjer (imam valjda i ja pravo na nekakve doušnike!) čekaju samo da taj zakon o novim praznicima bude izglasan i, pazi ovo, objavljen u Narodnim novinama, pa da se onda svom žestinom bace na tiskanje i uvezivanje svojih rokovnika, kalendara i planera. I kod njih će, naravno, biti strka i panika, ali barem se nisu zalijetali oslanjajući se na poslovni razum. Oni su državna firma, njima on nije neophodan.

Osim pitanja zašto Vlada takav potez radi potkraj kalendarske godine, nužno je, jasno, zapitati se i – zašto ga uopće radi? Zašto, recimo, ukida Dan neovisnosti kad je upravo 8. listopada jedini kalendarski međaš koji Republiku Hrvatsku uistinu odvaja od SFRJ? Nema boljeg datuma za obilježavanje osamostaljenja od zajednice kojoj više nismo željeli pripadati. A 30. svibnja prethodne godine još smo joj itekako pripadali, dapače, imali smo svoje članove u svim predstavničkim tijelima te federacije. Štoviše, jedan je od nas godinu i pol kasnije još bio predsjednik Predsjedništva te federacije. O kakvoj onda državnosti možemo govoriti tog 30. svibnja 1990?! Ne podsjeća li vas to možda malo na SFRJ, koja je svoj dan državnosti (Dan Republike se zvao, sjećate se) obilježavala 29. studenoga, komemorirajući tako Drugo zasjedanje AVNOJ-a, događaj koji se također zbio debelu godinu i pol prije stvarnog nastajanja te, tada proglašene, Republike? Ako vas podsjeća, je li vam drago?

Po mom skromnom sudu, Dan državnosti vraća se na 30. svibnja ponajprije zbog – hrvatskog predsjedanja Vijećem EU-a. Naime, jubilarni trideseti stari/novi Dan državnosti ovim će se premještanjem udobno smjestiti u okvir tog predsjedateljskog mandata, pa ćemo moći napraviti feštu za pamćenje pod prozorima euro-birokratskih kancelarija u NSK-u, pompoznu jubilarku između Bandićevih fontana i novog Spomenika Domovini, natkriljenog statuom srcobolnog prvog predsjednika. Priče starih hadezeovaca o nekom emotivnom naboju i suživljenosti hrvatskog puka s tridesetim danom svibnja – priče su za malu djecu. Doslovno, jer djecu treba indoktrinirati još dok su mala, najkasnije do dobi u kojoj su nekad primana u Savez pionira.

Još se jasnije to o djeci i indoktrinaciji vidi u riječima kojima vladajući argumentiraju ustanovljenje Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje – svi redom ponavljaju premijerovu tvrdnju kako je baš dobro što je taj neradni dan u sklopu školske godine, jer će tako, je li, djeca moći naučiti više… O čemu? O užasnom divljaštvu i neprebolnoj nesreći što su se 18. studenoga 1991. stuštili na jedan hrabri grad i jedno nedužno selo, pa mi sad eto, tim žrtvama odajemo počast neradnim danom koji dobro može poslužiti i za odlazak na selo u svinjokolju, baš kako su to nekad (samo desetak dana kasnije, 29. studenog) draga djeco, činili vaše bake i djedovi.

Koja je, sve u svemu, dobrobit od ovog šaranja po kalendaru? Pa eto, ako sve prođe kako treba, premijer će se održati u sedlu, to je sve. S jedne strane moći će (ako već ne uspije nečim suvislijim) impresionirati Europljane barem veličanstvenom proslavom nacionalnog jubileja, a s druge će nakratko primiriti sve one koji bez stalnog podsjećanja na (ali samo hrvatske!) ratne žrtve i nesreće ne bi u miru znali što bi sa sobom. U to ime – živjela naša državnost, živjele naše žrtve!