Osobno, u životnoj avanturi dojučerašnjeg Darija Juričana vidim hrabar, duhovit i pozitivno drzak performans, potpuno suvisao primjer suvremene konceptualne umjetnosti, subverzivan i konstruktivan u jednakoj mjeri. To je akt umjetničkog revolta i demonstracija talenta kakav nitko od nas ne posjeduje.

Da, naravno, promijeniti ime u Milan Bandić, voditi ozbiljnu pravnu bitku da ti se ta želja i službeno usliši te dokumentirano ovjeri, pa potom izići pred javnost i tražiti je da te politički izabere za svojeg vođu – genetski mutiranoga klona najgorih pokvarenjaka koji su ovu zemlju dosad trpali u svoje torbe i džepove! – da, svakome je od nas to moglo pasti na pamet u kakvoj kafićkoj ili tulumskoj zajebanciji. Ali, napraviti to doista, stvarno po šalterima i kancelarijama inzistirati na svojoj želji da se zoveš Milan Bandić, angažirati odvjetnika koji će slučaj izgurati do razine pravno nemoćnog ministarstva uprave, pa onda ozbiljno krenuti u efektnu pretkampanju (koja ipak nešto košta!) – e, za to treba imati i muda i volje i, a to je najvažnije, jasnu viziju umjesto nejasna odgovora na pitanje 'majko mila, a što ako mi ovo zbilja prođe?'.

Za sad se čini da Milan Bandić 2.0 ima sve spomenuto, ali ne zaboravimo da izbori još nisu raspisani. U politici je ponekad i jedan dan dovoljan da se sve saspe u prah, jedan jedini čovjek može upropastiti trud stotine.

Ukoliko je stvarno – kako rezolutno tvrdi – čvrsto riješen da se u ovom boju bori do kraja, Milan Bandić mora itekako dobro paziti kojim će se i kakvim ljudima okružiti u izbornom stožeru. Ta ekipa mora biti jednako posvećena programskim načelima, sloganima i ciljevima koje je umjetnik javno obznanio, inače ode mast u propast. Kiseli osmijesi publike s biračkim pravom bit će jedino što će zauvijek ispratiti i Milana Bandića i ekipu oko njega ako posustanu prije zadnje kapi krvi, znoja i suza. Drugim riječima, Milan Bandić mora uistinu strasno željeti predsjedničku titulu i petogodišnji mandat na Pantovčaku.

Ozbiljna umjetnost rađa se iz strasti, baš kao i ozbiljna politika; ako donedavni Dario Juričan posustane (ili čak odustane!) na pola puta, nitko mu se više neće obraćati ni za ručkom, kamoli na ulici. Za njegove buduće filmske projekte nitko neće biti zainteresiran i imat će biti sretan ako mu crowdfunding kampanje skupe i stotinjak kuna. Upustio se u ples na oštrici žileta i sad to mora izgurati do kraja. Nikome od njegovih glasača neće biti važno izgubi li Milan Bandić u prvom ili drugom krugu, njima je prioritet da umjetnik ostane dosljedan u svome konceptu, pa dokle ide - ide.

A ta će se dosljednost ponajbolje pokazati, bude li sreće i pameti, već u prvom intervjuu nakon polaganja prisege, razgovoru u kojem će predsjednik RH Milan Bandić novinarki HTV-a otvoreno reći da već od sutra kreće s kršenjem svih svojih predizbornih obećanja, jednog po jednog. Dosljedno, vjerodostojno i sasvim u skladu sa svojim imenom, programom i svijetlim stečevinama hrvatske politike.

Izostane li pak takav ishod, ne bude li Milan Bandić izabran za predsjednika Republike, bit će važno jedino to je li pao časno, u iskrenoj borbi za svoje predizborne ciljeve.

Ukoliko padne tako, njegov umjetnički čin zavrijedit će da kompletna dokumentacija o kampanji bude zauvijek pohranjena u depou Muzeja suvremene umjetnosti! Ukoliko pak ne padne nego pobijedi, e, onda ta dokumentacija ide u stalni postav širom i uzduž cijeloga prvoga kata! Ne dekretom, nego zato što to zaslužuje svojim performerskim kvalitetama, svojim okretanjem kristalno čistog ogledala prema blejećoj pasivnoj svjetini u Hrvata, svojim hrabrim ogoljavanjem jedinog smisla politike i beskompromisnim raskrinkavanjem duha vremena u kojem podižemo svoje potomke.

Inače, kad smo već kod performansa i sličnih polushvatljivih pojava, ne mogu odoljeti da i ovdje ne podijelim jednu dosjetku s Facebooka. Ako ste dovde došli s čitanjem ovog teksta, velika je vjerojatnost da ste od one sorte konzumenata koja je čula i za to kako se u Srbiji diglo dosta prašine oko beogradske retrospektivne izložbe Marine Abramović, za koju je iz državnog proračuna umjetnici plaćeno ni manje ni više nego - pola milijuna dolara. Zgražatelji rado pritom napomenu i činjenicu da je nedavno grad Novi Sad iz svoga budžeta istoj globalnoj ikoni performansa platio sto tisuća dolara za prikazivanje videa u kojem ona tričetvrt sata nijemo bulji u živog – magarca. I sad, da se vratimo na Facebook, kaže jedan meni nepoznat čovjek: 'Ej, koji bi to ultimate fight bio: gledaju se bez riječi Marina Abramović i Braco sa Srebrnjaka, pa ko koga!'…

Spavaš li sad mirno, Bandiću Milane? Pokaži da si jači!