I zakon, i pravna kultura pa i elementarna pristojnost nalažu suzdržanost u ocjeni je li Ivo Sanader kriv ili nevin. Iako je donijeta osuđujuća prvostupanjska presuda, poznato je da su u drugostupanjskom postupku mogući svakojaki obrati. Da nije tako, pravo na žalbu ne bi imalo nikakva smisla.

Pravosuđe ima pravo i dužnost biti neovisno, nepristrano i mora se držati zakona i činjenica utvrđenih izvan svake razumne sumnje, ali ono, kao jedan od triju stupova trodiobe vlasti, ne može ispunjavati tu važnu zadaću ako se njegove odluke i pravorijeci ne tumače u širem društvenom kontekstu i ako na taj kontekst nemaju učinka.

Samim vođenjem postupka, kakav god bio njegov pravomoćni ishod, stvara se iluzija da je Sanaderovo ponašanje – ako je bilo protupravno – bilo tek slučajna anomalija, eksces koji se, eto, nažalost, nekako dogodio u jednom inače civiliziranom, demokratskom i pravno uređenom društvu.

Međutim... U doba kada je Sanader počinio kaznena djela navedena u prvostupanjskoj presudi, korupcija je bila način života. Tržištu je otela ulogu medijatora razmjene roba, usluga, kapitala i rada dok je tržište opstajalo tek kao crna burza usluga, protuusluga i provizija. Postala je rutina, navika, business as usual, jedini stvarni sadržaj koji se zbivao iza kulisa dekorativnog parlamentarizma i lažnog pluralizma, jedino doista konvertibilno platežno sredstvo, jedini katalizator socijalne pokretljivosti, jedini jamac Uspjeha i krunski dokaz sposobnosti. Korupcija je postala neka vrst pervertiranog poduzetništva koju je politička elita, zlorabeći poluge državne i političke moći, poticala umijećem i energijom kojima nikada nije poticala pošteno poduzetništvo. To je činila nerazmjerno velikim proračunom, iracionalnim subvencijama, tvrdoglavim državnim intervencionizmom koji je gušio privatnu inicijativu i dotok zdravog privatnog kapitala, osnivanjem nepotrebnih državnih tijela i jedinica lokalne samouprave i privilegiranim položajem javnih poduzeća kojih je ionako bilo previše i koja su se bavila (i još uvijek se bave) djelatnostima koja su mogla biti prepuštena privatnim dioničarima. Stvarala je idealne sistemske, pravne, moralne i psihološke preduvjete za korupciju koja je uzela toliko maha da se prestala doživljavati kao zabranjena i na marginu je potisnula druge, zakonite oblike socijalnog i ekonomskog postojanja. De facto je legalizirana, a postala je i seksi. Nije izazivala prezir nego zavist. Bila je i logična i neizbježna posljedica civilizacijske pukotine koju je otvorila nacionalistička revolucija iz godine 1990., ali i vješto smišljeno sredstvo za očuvanje njezinih tekovina, jer je revolucionarnoj avangardi podarila ogromnu političku i ekonomsku moć ne bi li i na taj način avangarda i revolucija ostale zaštićene od slobodnog tržišta i vladavine prava.

Nije Sanader bio anomalija. Naprotiv. Anomalija je bio sustav u kojem je korupcija postala općeprihvaćeno pravilo kojeg se Sanader – pod pretpostavkom da je prvostupanjska presuda utemeljena na zakonu i činjenicama i da je kriv – pridržavao savršeno dosljedno.

Da je korupcija bila izvor i utok hrvatskog političkog i privrednog života i da je bilo kakav relevantan privredni ili društveni pothvat bio nemoguć bez sprege sa središtima političke moći, znali su svi, i svi su se ponašali su skladu s tim znanjem. Sve ostalo je licemjerje.

Bez raščlambe dubljih političkih uzroka korupcije, ali i drugih, težih oblika kriminala, posebice ozračja koje ga je poticalo, sve sudske odluke, čak i kada bi bile besprijekorne, svodit će se na razinu spaljivanja karnevalske lutke, a model vladavine koji je korupciju (i druge, teže oblike kriminala) omogućio, nadasve ideologija iz koje je taj model proizišao, zadržat će svoju win-win poziciju. Ako je Sanader kriv, ta će krivnja biti iskorištena kao dokaz da je bio tek neugodna iznimka u nevinom sustavu. Ako je nevin, nevinim će ostati i sustav, a netko bi prije ili kasnije mogao posegnuti za dosjetkom da u Hrvatskoj korupcije nikada nije ni bilo.