Naime, ostanak ili odlazak Erdoğana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) presudno će utjecati na smjer daljnjih odnosa Turske s Europskom unijom, stanje demokracije u toj zemlji, ali i način na koji će se Ankara dalje ponašati u trima presudnim pitanjima – podršci ukrajinskim naporima protiv ruske agresije, upravljanju neregularnim migracijama putem onoga što se obično zove 'balkanska ruta' te u konačnom raspletu rata u Siriji.

U trenutku pisanja ovog članka još nisu bili objavljeni potpuni rezultati predsjedničkih i parlamentarnih izbora održanih 14. svibnja, no moglo se već s priličnom sigurnošću reći da Erdoğan nije pobijedio u prvom krugu, već će za dva tjedna ponovno izaći na megdan sa svojim izazivačem, kandidatom kemalističke Republikanske narodne stranke (CHP) Kemalom Kılıçdaroğluom.

Priča o dvije Turske

Recep Tayyip Erdoğan potekao je iz siromašne konzervativne obitelji koja je, kako je sâm bio javno objasnio 2003. godine, podrijetlom iz Gruzije, tj. Adžarije, jugozapadne autonomne republike u kojoj žive Gruzijci koji su za vrijeme osmanske vladavine prešli na islam. U kasnijim medijskim istupima nije više isticao taj aspekt svog podrijetla. Premda se izvorno htio školovati za hodžu, završio je poslovnu školu koja će kasnije biti preoblikovana u Ekonomski fakultet Sveučilišta u Marmari. Premda su ga neki protivnici prozivali da nema autentičnu fakultetsku diplomu te da stoga ne zadovoljava ustavni propis koji nalaže da turski predsjednik treba biti visokoobrazovan, nikada nisu podastrijeti dovoljno jasni dokazi koji bi osporili njegov obrazovni put, a navode o njegovu studiranju potvrdili su i neki bivši kolege i profesori koji su danas članovi oporbenog CHP-a. Osamdesete godine, nakon vojnog udara kojim su zabranjene stranke, proveo je u privatnom sektoru. Erdoğan je proizašao iz vjerskog i političkog miljea koje je oblikovao turski odvjetak Muslimanskog bratstva te je na temelju njega i izgradio svoju stranku. Izvorno je bio i pod duhovnim utjecajem umjerenog islamističkog, panislamističkog i neoosmanskog pokreta Fethullaha Gülena. Međutim Gülen i njegov pokret već su dugo u Erdoğanovoj nemilosti te ih turska država nemilosrdno progoni i u zemlji i u svijetu.

Erdoğan, koji je od 2003. do 2014. bio predsjednik vlade, a potom predsjednik s premijerima Davutoğluom i Yıldırımom, preoblikovao je suvremenu Tursku. Današnja Turska napustila je kemalistički sekularizam, ali i tradicionalni etatizam, već je prigrlila slobodno tržište. Aktivno je umiješana u zbivanja u Siriji, balansira naspram Bruxellesa pomoći bliskoistočnim i srednjoistočnim izbjeglicama te migrantima kao žetonima u pregovorima, a sve se više udaljava od pristupanja Europskoj uniji i usklađivanja sa Zapadom. Erdoğan se često predstavlja kao pokrovitelj Bošnjaka te njeguje snažne veze s Bakirom Izetbegovićem i njegovom Strankom demokratske akcije.

Premda vojno pomaže Ukrajini, Ankara igra opreznu igru prema Moskvi, s kojom ima jake ekonomske spone. Dugu Erdoğanovu vlast opterećuju korupcija, inflacija i posljedice katastrofalnog potresa u provinciji Gaziantep na jugoistoku zemlje.

Pokušaj vojnog udara 2016. Erdoğan je iskoristio da bi podvrgnuo svojoj kontroli vojsku, ali i proveo velike čistke u njoj, policiji, pravosuđu, sveučilištima i medijima, obračunavši se kako sa sekularnim kemalistima, tako i s islamističkim gilenistima. Posljednjih godina optužuje ga se za gušenje slobode medija, akademske zajednice i civilnog društva te koncentraciju političke moći, uz slabljenje kontrolnih institucija, poput pravosuđa.

Kılıçdaroğlu predstavlja drugu stranu Turske. Rođen je na istoku zemlje u obitelji alevita, heterodoksne islamske skupine koja slijedi mistično učenje Hacıja Bektaşa Velija. Po struci ekonomist, cijeli život proveo je u državnoj službi, a prvo političko djelovanje bilo mu je u krugu Bülenta Ecevita, predsjednika Demokratske lijeve stranke i premijera 1999. do 2002. godine. Kılıçdaroğlu želi vratiti Tursku na put prema članstvu u Europskoj uniji, zalaže se za primanje Švedske u NATO te želi osnažiti slobodu govora u svojoj zemlji, posebice u svjetlu čistki koje su uslijedile nakon pokušaja vojnog udara 2016. Također želi snažnije djelovanje Turske kroz NATO, ali istovremeno hvali Erdoğanovo balansiranje između podrške Ukrajini i ekonomske suradnje s Rusijom. Vođa kemalista kritizirao je tursko uplitanje u Siriji te istovremeno podržava vraćanje sirijskih izbjeglica iz Turske.

Podijeljena vlast

Nakon ustavnog referenduma 2017., kojim je Turska prešla na predsjednički sustav vlasti, predsjednik može uložiti veto na odluke parlamenta, a parlament pak može preglasati veto natpolovičnom većinom. Također, predsjednik može sam proglašavati ukaze, no parlament ih može preglasati ako usvoji zakon o istoj pravnoj materiji.

U slučaju da Kılıçdaroğlu uspije 28. svibnja pobijediti Erdoğana, bit će zanimljivo vidjeti u kojoj će on mjeri uspijevati provoditi svoje zamisli naspram Meclisa, u kojemu stranke okupljene oko njegovog CHP-a nemaju većinu. Ustavni referendum i istovremeni petogodišnji mandati izvršnog predsjednika i parlamenta zamišljeni su tako da dugoročno osiguraju prevlast Erdoğana i AKP-a, a sada ulazimo u potpuno nepoznate vode podijeljene vlasti, na kakvu su navikli američki predsjednici, koji tek u rijetkim situacijama kontroliraju oba doma Kongresa.

Pred ove parlamentarne izbore nacionalni izborni prag snižen je s rekordno visokih 10 na sedam posto, s time da je taj sedampostotni prag jednako vrijedio za pojedinačne stranačke liste i za koalicije.

Od ukupno 600 mjesta u parlamentu, AKP-u je pripalo 267, a CHP-u 169 mandata. AKP-ovi koalicijski partneri, Stranka nacionalnog pokreta (MHP) i Nova stranka blagostanja (YRP), osvojili su 50, odnosno pet mandata, tako da Erdoğanova koalicija ima komotnu većinu od 322 mandata. MHP je krajnje desna nacionalistička stranka, poznata po svojem paravojnom podmlatku, Sivim vukovima, grupaciji koja je 1970-ih izvodila niz terorističkih napada u zemlji i izvan nje. YRP je pak islamistička, euroskeptična i antisemitska mala stranka povezana s mrežom vjerskih i kulturnih organizacija mnogobrojne turske dijaspore po Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj, a slijedila je ideološki koncept poznat pod nazivom Millî Görüş (Nacionalna vizija). CHP-ov koalicijski partner, Dobra stranka (İYİ Parti), koja je osvojila 44 mandata, okuplja konzervativne desne kemaliste koji žele povratak parlamentarnog sustava te ne prihvaćaju Erdoğanov islamizam. U parlament su još ušli Stranka zelene ljevice (YSP) s 56 mandata te njihov manji koalicijski partner, Radnička stranka Turske (TIP) s četiri mandata. YSP okuplja ne samo zelene, lijeve i sekularne građane, već je posebno popularan među kurdskim biračima. TIP je pak marksističko-lenjinistička stranka.

Izborna geografija u Turskoj ima već ustaljen obrazac, pa je tako i ovoga puta CHP najbolje prošao u Istočnoj Trakiji (europski dio Turske), Ankari te zapadnim i južnim obalnim krajevima, AKP u središnjem dijelu zemlje (Anatolija), ali i u samom Istanbulu, dok je YSP potvrdio svoje uporište u kurdskim krajevima na istoku i jugoistoku države.

Što dalje?

Erdoğanu je pobjeda zamalo izbjegla zbog toga što je trećeplasirani Sinan Oğan, kojeg je kandidirala desna nacionalistička i protuimigrantska Koalicija predaka, osvojio čak pet posto glasova. Oğan je, svjestan svoje pivotalne pozicije, najavio da će razgovarati s oba kandidata te dati podršku onome koji podupre izgon sirijskih izbjeglica i ne bude surađivao sa zelenom ljevicom (YSP). To stavlja Kılıçdaroğlua u nezavidan položaj, jer treba mu podrška YSP-a, ali i on smatra da bi trebalo početi vraćati sirijske izbjeglice jer su ratne operacije više-manje okončane. Vođa kemalista nada se prije drugog kruga dodatno mobilizirati one birače koji žele pad Erdoğana, ali su razočarani CHP-om ili uopće nisu vjerovali da je drugi krug moguć.

Ako Erdogan izgubi, bit će to snažna poruka da iliberalne autokratske tendencije, kakve su zahvatile razne dijelove Europe, naposljetku mogu biti preokrenute upravo na biralištima te podcrtati važnost glasovanja kao oblika kontrole i kažnjavanja izbranih predstavnika. Također, ostaje vidjeti može li možebitna pobjeda kemalističkog izazivača, u kombinaciji s jasnom većinom AKP-a i partnera u parlamentu, doista proizvesti značajne promjene u ovoj ključnoj zemlji koja spaja Istok i Zapad.