Prije točno petnaest godina, kad se razina korupcije u Rumunjskoj pokazala ključnom preprekom u pregovorima za ulazak te zemlje u EU (preciznije: tek za otvaranje famoznoga 'Poglavlja 23', onoga o pravosuđu) tamošnjem državnom vodstvu nije preostalo ništa do li za nadležnu ministricu postaviti Monicu Macovei i dati joj ne samo odriješene ruke, nego i svu potrebnu podršku državnog aparata. Ministrica je svoj zadatak krenula obavljati krajnje savjesno, teškim globama ili zatvorskim kaznama sankcionirani su mnogi onodobni 'uglednici', ali i još brojniji šićardžije sitnijeg zuba (ne znam kako se na rumunjskom kaže 'uhljebi'). Europska je komisija pomno pratila razvoj situacije, procijenila da se razina korupcije u Rumunjskoj, na svim razinama, naglo smanjila za ogromnih, fascinantnih 80 posto i, što će drugo, primila je 2007. kao punopravnu članicu Unije. Nekoliko mjeseci potom, ministrica je Macovei smijenjena i sve se opet vratilo na staro.

Na taj nas je slučaj koju godinu kasnije (ne znam je li bila 2010. ili 2011., ali jako dobro pamtim tekst i tezu) u svojoj novinskoj kolumni podsjetila draga kolegica Ines Sabalić. Bilo je to doba kad smo svi grintali na one briselske gnjavatore i njihovo inzistiranje na zadovoljavanju ovih uvjeta, onih uvjeta, trećih uvjeta, četvrtih… Ines nas je u svojim 'Strahotama Zapada' upozorila na to da mi, obični građani, nemamo ama baš nikakvog razloga za ljutnju na Bruxelles i njegovo cjepidlačenje.

Dapače – tako sam barem ja shvatio, pa prestao grintati – što pregovori budu dulje trajali i što nas više Europska komisija i njezini povjerenici za proširenje budu pritiskali, to su nam veće šanse da izgradimo nosive stupove stabilnijeg, sređenijeg društva, spremnijeg za budućnost. Jer, onoga trenutka kad nas konačno i službeno prime – nema više naprijed. Nitko nas više neće tako strogo nadzirati, nitko više neće imati kažiprst da bi nam njime priprijetio, niti batinu kojom bi nas tjerao da se kvalificiramo za učlanjenje u klub podnošljivo uređenih i uljuđenih zemalja. Nakon učlanjenja postoje samo dvije mogućnosti: ili stagniranje na dosegnutoj razini civiliziranosti (daj bože što višoj!) ili otklizavanje u rikverc, prema starim navadama, kao Rumunji.

Čudna je to stvar: sjećam se teksta otprije gotovo deset godina, ali nikako da se dosjetim tko me je to prije desetak dana na nj podsjetio, niti na kojoj sam to televiziji vidio. Mislim da je bio ministar Kuščević i da sam gledao N1, ali ne bih dao ruku u vatru… Svejedno, znam da je scena bila iz Jasenovca, s okupljanja one 'državne' kolone sjećanja, a spomenuti je dužnosnik (Kuščević? Ili možda Jandroković? Ima li koga da mu je važno?) najprije pred novinarima proceduralno izrazio žaljenje što su opet, i ove godine, do Kamenog cvijeta koračale dvije kolone, ali onda i izrazio čvrsto uvjerenje da će dogodine ići samo jedna, zajednička. Netko od novinara iza busena mikrofonâ upitao je 'Mislite, zbog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom?', a dužnosnik je odgovorio otprilike: 'Pa da', ili nešto podjednako eliptično s identičnim smislom.

Da ne davim dalje sa svojim (ne)pouzdanim pamćenjem (tek sam se neki dan sjetio da mi je djevojačko prezime - Alzheimer), htio bih samo reći da sve ovo što nam HDZ servira zadnjih dana ne treba doživljavati tek kao kampanju za skore EU-izbore. To što rade druge stranke i liste – da, to jest kampanja, onako po naški, ali HDZ (koji se ne treba odveć truditi za osvajanje neminovnih pet strasbursko-briselskih mandata) zapravo razmišlja o 1. siječnja 2020., datumu kad Hrvatska preuzima polugodišnje predsjedanje Vijećem i cijelom Unijom, danom do kad se moramo nanovo popeglati i počešljati e da bismo se prikazali sposobnima za predvođenje i moderiranje tog drndavog i inertnog kontinentalnog sustava. A ne da se blamiramo kao što to trenutno uspijeva (kud će suza neg' na oko?) Rumunjskoj, aktualnoj predsjedajućoj članici.

Stoga nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako uskoro krene val otkrivanja novih slučajeva korupcije i sukoba interesa najviših dužnosnika, ako Milijan Brkić bude defenestriran iz stranke čim prođu euro-izbori, ako se javno publicira još poneka tajna snimka Bandićevog telefonskog ophođenja s nižim bićima, ako HRT povuče tužbe i sve ine sankcije prema svojim novinarima, ako RH sama od sebe poveća kvotu za prijem migranata, ako Skejo dogodine na 10. travnja obrije brkove i prošeta gradom u civilki, ako u Jasenovac pođe samo jedna kolona i, uopće, ako se pokaže ikakav tračak redemokratizacije hrvatskog društva. Ništa slično, velim, nikoga razboritog ne bi trebalo iznenaditi, ali isto tako ni u kome ne bi trebalo probuditi nadu da će jednako ostati i nakon 1. srpnja 2020., kad prestaje hrvatsko predsjedanje Unijom.

Zato uživajmo u tom sladunjavom prividu koliko god možemo, jer na jedanaestu godišnjicu Sanaderove ostavke sve će se opet vratiti na staro, ako ne i na starije.