Jednog su ministra šupirali van; njegova je stranačka i kabinetska kolegica, iz razloga 'moralnih', je li, zbog toga demisionirala. Onda je taj ministar postao vođa stranačkog kluba u parlamentu, a bivšu su ministricu jedva nekako nagovorili da postane dopredsjednica 'rekonstruirane vlade' jer se odljutila u međuvremenu – ili je revidirala svoje shvaćanje morala, ne znamo. Onda su, pak, zamijenili neke ministre i pripojili stanovite resore drugima; tu je tek nastao pravi cirkus.

Tako sada imamo jednog kirurga-ortopeda koji je ministar prostornog planiranja i rudarstva. Pa imamo patologa-obducenta za ministra zdravlja (što je možda i primjereno). Pa su spojena ministarstva vjere (bogoštovlja) i rasejanja (dijaspore) u jedno, pod nadahnutim vodstvom mlađahnog i nepodnošljivog Srđana Srećkovića iz SPO-a, stranke Vuka Draškovića koja postoji samo u svom virtualnom svojstvu. Za ministra kulture, informatičkog društva (valjda, ne pitajte!) i informiranja dobili smo legendarnog Predraga Markovića, koji je nekada davno bio i predsjednik Skupštine. To je sve, dakako, izazvalo raznolika reagiranja u onom dijelu srbijanske javnosti kojoj svrake i vrane još nisu popile ono malo mozga. Idemo redom.

Bizon i mrakobjesni popovi

Oliver Dulić (nije Ivani rod), kirurg-ortoped, zvani inače i Bizon: kroz evidenciju prolazi zbog osnovane sumnje da se obogatio tako što je svoje privatne firme (na tuđa imena, naravno) uspješno gurao u državne poslove; zatim, da je veliki posao polaganja optičkih veza od Beograda do mađarske granice povjerio nekima s kojima je u nepriličnim odnosima. Sve to skupa, naravno, nije ni od kakvog značaja, jer je dr. Dulić uzdanica vladajuće Demokratske stranke, pa je samim time sposoban raditi svaki posao.

Smijenjen je ministar poljoprivrede Saša Dragin, iako svi iz vladajuće koalicije tvrde da je dobro radio, ali i to spada u misterije i 'arcana' (skrivene vještine; nemaju etimološke veze s Arkanom, mada čovjek ne zna imaju li nekih drugih veza) srbijanske politike. Osnovano se sumnja da je došlo do preslagivanja i prepakivanja 'odnosa snaga' unutar Tadićeve stranke.

Sektori bogoštovlja i dijaspore ujedinjeni su; pametnije bi bilo da su oba resora ukinuta i zabranjena dovijeka. Evo zašto. Mada se skoro 90 posto pučanstva izjašnjava kao pravoslavni kršćani, samo oko 12 posto ide u crkvu i prakticira vjerske obveze. Srpska pravoslavna crkva što se ugurala sama, što je bila uvučena u državna i politička posla po ciničnim manipulatorima. Puko postojanje Ministarstva vjere skandal je po sebi u sekularnoj državi, ali srbijanska politička klasa igra na sigurno: valja i popove imati uz sebe, čak i ovako mrakobijesne kakvi su njihovi.

Srpska, pak, dijaspora druga je priča: njihovo je iskustvo dosta slično onome hrvatske dijaspore, ako ne računamo Goju Šuška. Od njih se – ukratko – očekuje da pljunu novce i da šute, pa su se mnogi opekli, poput onog finog gospona Maglice koji pravi baterijske lampe u Kaliforniji, znate već. Osim toga, dobro je poznato da stupanj domoljublja raste s kvadratom udaljenosti od domovine, pa su mahniti dijasporični Srbi sjajna potpora u najluđim ideološkim projektima 'Velike Srbije' i sličnih bedastoća kojima svjedočimo ovih dana, kakva je na primjer ona o 'konstitutivnosti'. Mada ima teorijsko pravo glasa, dijaspora se ne trsi pretjerano. Na svu sreću, još nismo došli dotle da na srbijanskim izborima glasaju oni iz Republike Srpske i oni iz Crne Gore, mada se ni ta opasnost ne može isključiti.

S ministrima kulture, gdje spada i informiranje, do sada nismo imali sreće. Bili su ili neozbiljni (glumac Lečić), ili budale (TV djelatnik Kojadinović iz SPO) ili bezlični i mutavi (dosadašnji kazališni redatelj Bradić). Novi ministar Peđica Marković iz stranke smijenjenog Dinkića bit će osvježenje; takav je. Prije svega, nadasve je koloritna pojava sa svojom bradurinom koju (siguran sam) preko noći i dok papi juhu drži u onoj platnenoj vreći zakačenoj za ušesa. On, bogec ubogi, misli da je tako nalik na Nikolu Pašića, čuvenog srbijanskog političara s kraja 19. stoljeća, i takvu ambiciju i ne krije. U anketnom obrascu za pristup vladi, g. Marković napisao je da od škole ima veliki odmor, jer da mu se 'gadilo polagati ispite iz samoupravljanja' (kao i Ivanu Tolju), ali se zato 'usavršavao' po Europi. Kao zanimanje naveo je 'državnik', blago nama s njim. Osobno sam ga poznavao, jer je kod nas, u beogradskom Vremenu, bio urednik kulture, pa direktor naše izdavačke kuće 'Vreme knjige'. Izdavačku kuću je uzeo pod ruku i pobjegao s njome, ali mi ga jurili nismo, eto ga tamo; ima je i dan danas pod imenom 'Stubovi kulture'. U međuvremenu je imao nekoliko nezaboravnih izjava i javnih nastupa, od kojih je u javnosti ostao dojam da on 'nije baš sav na okupu', što bi rekli Bosanci, ali i da je u osnovi bezopasan – čak i kao 'državnik'.

Sve u svemu, 'rekonstrukcija' srbijanske vlade tek je prodaja magle, dimna zavjesa koja bi trebala sakriti stanovita unutarnja podešavanja i promjene odnosa snaga u koalicijskim strankama. Za godinu dana slijede redoviti parlamentarni izbori; zemlja je u sve gorem siromaštvu; Šešeljev nasljednik Toma Nikolić napreduje, svako malo ide u Bruxelles, a neke se stranke već diskretno njuškaju s njime. Sada samo treba vidjeti koliko će 'nova' vlada biti učinkovitija od 'stare' vlade Srbije. Okreni-obrni – isti predmet, drugačije pakiranje.