Svaki put kad, iz ovog ili onog razloga, moram napisati svoj životopis ili famoznu 'bilješku o autoru', osjetim popriličnu nelagodu. Ne zato što bi mi zbog nečega iz biografije bilo neugodno (takve se stvari ionako prešućuju, šta koga briga na kojem sam točno pravno-prometnom veleučilištu diplomirao sportski menadžment i povijest umjetnosti?) već stoga što taj suhoparni tekst(ić) pišem u – trećem licu jednine. Nekome je to normalno ko vode se napit, ali ja na tog sebenjega samo kolutam očima i ne mogu dočekati da stavim zaključnu točku.

S druge strane, ma koliko bi pisanje o sebi bilo logično jedino u prvom licu singulara, taj zdravorazumski pristup nekako izmiče općeprihvaćenim neslužbenim konvencijama jer zvuči nekako neprilično i sebeljubivo: ja ovo, ja ono, ja bio, ja radio… Iz nekog nedokučivog razloga, onpaonkanje je u određenim i srećom rijetkim situacijama prihvatljivije i pristojnije od japajakanja. Ponovimo još jednom, da utvrdimo gradivo, ključne riječi: 'u određenim i srećom rijetkim situacijama'. Poput, recimo, sastavljanja svog CV-a ili bilješke o autoru.

U svim ostalima, spominjanje sebe u trećem licu, korištenjem imena i/ili prezimena (osim, naravno, u nedvojbeno šaljivom, autoironičnom kontekstu) kao da je riječ o nekoj nenazočnoj osobi, doima se već na prvi pogled idiotskim, nezdravo sebeljubivim i još nezdravije umišljenim. Štoviše, ostavlja dojam potpune lažnosti cijele rečenice koja ga uokviruje. Ponovi li postupak više puta u istom razgovoru – laž je sve od prve do zadnje riječi. Ozbiljan sam: kažem li vam ikad u oči 'Renato Baretić je Renato Baretić', ne vjerujte mi ni slova!

U srijedu, na dan kad se pročulo da su u Hrvatskoj otkrivena prva tri slučaja zaraze novim sojem koronavirusa, u prijepodnevnom su programu televizije N1 gostovali, jedan za drugim, Željko Kerum, Željko Sabo i Željko, pardon, Siniša Vuco.

I sva su trojica, svaki po desetak minuta, o svojoj neupitnoj idealnosti, nemjerljivo radišnoj korisnosti i silnim bezbrojima neuzvraćenih dobrih djela govorili u tom nesretnom trećem licu jednine, opisujući najvoljenijeg i najpoštenijeg sebenjega do olimpskih visina nad kojima brižno bdije svevideći Jaon. 'Željko Kerum uvik je…'; 'Željko Sabo nikad nije…', 'Siniša Vuco će…' tvrdili su svaki o svom sebinjemu, jaon za jaonom, mutikaša za mutikašom, sve redom sretni osvajači kojekakvih prijava, optužnica, pa i poneke presude. Plus 'wannabe gradonačelnici', kako bi rekao predsjednik Republike, ali o njemu možemo nešto kasnije.

Malo nakon Vucina onpaonkanja o njemusebi ('Il je na nečemu jakom bio, il mu je nečega jakog jako falilo', tim je riječima jedan moj supatnik popodne poetski opisao taj nastup kandidata o kojemu ćete – ako niste upoznati s likom i djelom – dovoljno saznati čim u YouTube tražilicu upišete 'Živo blato Nek sam kurva', kandidata kojeg će u mojem gradu za svog 'poteštata' poželjeti barem dvije tisuće birača) krenuo je izravni prijenos presice The Stožera, na kojoj je potvrđeno da su doista prepoznata tri slučaja zaraze novim sojem.

Tri slučaja? Baš tri, tog istog dana? Hmmm… Triput pogađajte koji su mi potencijalno oboljeli prvi pali na pamet, i koji im je zajednički simptom!

Ali, ne lez' vraže, obznanio je The Stožer da je po svemu sudeći riječ o njih već osam. Osam?! Milogatiboga, tko su sljedeći?! Neće biti da je Plenković, on je ipak dovoljno pažljiv da bi se poslije običnoga zarazio još i meninjemu virusom, iako spada u rizičnu skupinu osoba s evidentiranim komorbiditetom puranske paunovštine. Neće biti ni neka žena, sigurno, jer u Hrvaticâ dosad još nije registrirano da bi ijedna osoba toga spola o sebi govorila u jaona ili menenju formi. Tko su, dakle, preostala petorica novosojnika?

Prvi je iz on-mara izišao, već istog popodneva, Krešimir Beljak. On je o sebinjemu trećelično govorio kilavo braneći prijepodnevni nastup svog pulena Vuce, novog predsjednika splitskog ogranka Hrvatske seljačke stranke i kandidata za gradonačelnika (ako vam je YouTube ostao uključen, ukucajte još i 'neću rabiti kondome'), otkrivši nam, svojim riječima, iz glave, novu neurološko-anatomsku spoznaju: oko moždane ovojnice očigledno postoji i moždana - odbojnica.

Okej, to su već četvorica, tko su preostali? Aha, evo petog, već u predvečerje istog dana: Zoran Milanović na Facebooku se obračunava s 'polupismenim vulgarnim piskaralom' Vedranom Rudan. Simptomi su u njega nešto blaži – u trećem licu o sebi govori samo u potpisu, duljem od samog statusa (sročenog, inače, kao da su mu ga, nadvikujući se, uglas diktirali Kerum i Vuco).

Šesti pak novosojnik zapravo je – novosojnica! Dr.  Alemka Markotić u petak je na iznimno živahnoj presici The Stožera dvaput sebenju spomenula kao 'profesoricu Markotić'! Dakle, novi soj ne samo da se širi izuzetno brzo, nego je i pronašao način kako da ipak prelazi i na žene, što dosad, rekli smo, nije nikad zabilježeno!

U strahu od mogućnosti da se zarazim i sam, odgovorno tvrdim: Renato Baretić preko ovog vikenda preventivno će se samoizolirati od hrvatske stvarnosti, a od medija koristiti isključivo YouTube i s njega si svakih pola sata puštati jednu te istu pjesmu: 'Fletcher Memorial Home' s albuma 'The Final Cut' Pink Floyda. (Upute za rukovanje posljednjom rečenicom pročitajte u trećem ulomku ovog njegovog teksta)