Najnovije zahlađenje odnosa Hrvatske i Srbije, zbog toga što je u Beogradu prošlog tjedna podignut spomenik majoru JNA Milanu Tepiću, pokazuje koliko je povijest živa i koliko truje i živote i politiku.

Srbijanski ministar za boračka pitanja Zoran Đorđević rekao je u Beogradu da je s tim spomenikom Srbija pravednija i bolja država - 'Pravednija, jer je odala priznanje junaku koji to zaslužuje. I bolja, jer je zaštitila istinu o čovjeku koji je odlučio da ode u legendu' - a ministar obrane Aleksandar Vulin dodao je da Srbija o ratu ima svoju istinu, a Hrvatska svoju, i da se tu ništa ne može.

Potom je hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova ukorilo srbijansku ambasadoricu u Zagrebu, a srbijansko Ministarstvo hrvatskog otpravnika poslova u Beogradu i rezultat je taj da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić neće posjetiti Hrvatsku.

Iako se tijekom Domovinskog rata zbilo mnogo strahota, Tepićev je postupak jedinstven. Na dan 29. rujna 1991. zabarikadirao se u opkoljenom skladištu municije u Bjelovaru i digao ga u zrak, povukavši za sobom u smrt i 11 hrvatskih vojnika. Mjesec i pol kasnije Predsjedništvo SFRJ odlikovalo ga je 'za izvanredan podvig u borbi protiv neprijatelja' Ordenom narodnog heroja Jugoslavije.

Socijalistički sveci samoubojice 

Instituciju narodnih heroja uveo je SSSR, a to je nešto slično proglašenju svetaca u Crkvi. I kao što su u Crkvi sveci često mučenici, tako je i od oko 1300 narodnih heroja Jugoslavije gotovo polovica poginula u ratu. Prvi narodni heroj, proglašen 1942., bio je Petar Leković, klesar iz jednog sela kraj Užičke Požege u Srbiji. Poginuo je kada je njegov bataljun kod Gacka ostao bez municije. Leković je do smrti bacao kamenje na Talijane, a tako su ga i našli: ruku zarivenih u stijene, izrešetana.

Samoubilačke misije i borba do smrti bile su više pravilo nego iznimka kod narodnih heroja.

Leković je jednom sam napao zgradu u kojoj su boravili Nijemci, ubacio bombe kroz prozor i zarobio preživjele.

Boško Buha, koji se penjao na krovove kako bi ubacio bombe kroz dimnjak, borio se do smrti kada je upao u četničku zasjedu. Crnogorac Luka Vučinić sam se noću uvukao u ustaški logor kod Bugojna, detonirao ondje nekoliko bombi i pred zoru se, usred zbrke, uspješno išuljao. Dušan Munih-Darko, iz Volča u Sloveniji, sam se prikrao karabinjerskoj postaji, bacio unutra bombe i zarobio preživjele. Sava Kovačević poginuo je predvodeći juriš.

Toliki rizici i tolike smrti proizašli su iz okrutne ratne računice. Nedostatak oružja i ratne vještine partizani su nadoknađivali riskantnim i avanturističkim akcijama, a nacisti i fašisti pokušavali su ih pokolebati uzimanjem talaca i jezivim odmazdama. Ogledni je slučaj jednog od najstarijih narodnih heroja, Slovenca Alfonza Šarha Iztoka, predratnog ljevičara. Iz zatvora je pobjegao u partizane, zbog čega su mu suprugu i osmero djece Nijemci odveli u logor. Tri su mu sina pobjegla iz logora i pridružila se ocu u Pohorskom bataljunu, samo da bi tamo 1943. izginuli, s čitavom tom vojnom jedinicom.

Privatni antifašizam 

Učestalost samoubojstava narodnih heroja iznimno je visoka. Ubilo ih se šezdesetak, a nepoznato je koliko ih je samoubojstvo pokušalo – Nada Dimić bila je među njima, željela si je skratiti muke u zarobljeništvu. Po dvojici heroja samoubojica, Sergeju Mašeri i Milanu Spasiću, nazvane su i dvije zagrebačke ulice.

Mašera i Spasić zatekli su se travnja 1941. u Boki kotorskoj kao časnici na razaraču Zagreb, jednom od najjačih brodova mornarice Kraljevine Jugoslavije. Da ga ne bi zarobili Talijani, Mašera i Spasić minirali su brod i potonuli s njim, a taj je čin tijekom rata bio široko populariziran među Saveznicima. Budući da je njihov antifašizam, da tako kažemo, bio privatan, umjesto da je proizašao iz okrilja Partije, status narodnih heroja dobili su tek 1973. – u vrijeme kad su se svodili zadnji računi iz Drugog svjetskog rata i kad su proglašavani zadnji narodni heroji.

Trebalo je proći još desetljeće i pol do proglašenja idućeg narodnog heroja, Milana Tepića, i još četvrt da dobije spomenik. Ta velika retardacija od izvornog običaja učinila je da se i njegov čin i njegova komemoracija odvijaju u sasvim drugom kontekstu od onog koji su partizani zamislili.

Samoubilačke juriše i poteze očajnika znamo i iz dalje povijesti. Nikola Šubić Zrinski nakon višemjesečne opsade otvara vrata sigetske utvrde i pogiba jurišajući na Turke, a Mila Gojsalić, nakon što ju je Ahmed-paša napastovao u svom čadoru, potpaljuje tursku barutanu. No Zrinski je barem tvrdoglavom i uzaludnom obranom kupio presudno vrijeme i nadživio sultana, a Mila Gojsalić otvorila put Poljičanima za napad i pobjedu.

Tepić je u tom pogledu sličniji Matiji Gupcu, čovjeku koji je vodio unaprijed izgubljenu bitku, a koji je u NOB-u i kasnije bio toliko rado korišten kao arhetip narodnog heroja - 'veliki prethodnik naše borbe' kako je pisalo u agitpropovskim materijalima.

Zato je Tepić zadnji narodni heroj: jer što je generalštab JNA mogao vidjeti u njegovu činu nego odraz sebe – vojske koja vodi izgubljenu bitku, ranjenog zmaja koji će u propast odvesti što više onih koji ga napadaju. Inače bi orden morali dati admiralu Vladimiru Baroviću, zapovjedniku jugoslavenske mornarice za područje Istre, koji se tog istog kobnog 29. rujna 1991. ubio na Visu jer nije želio napasti Hrvatsku.

Odlučan, samozatajan, sam...

Svjedoci Tepićevih zadnjih dana ispričali su da je bio odlučan i samozatajan. U ozračju rasula, u opkoljenoj vojarni, suočen s dezertiranjem i bezvoljnošću ročnika, odsječen od svoje vojske, zabarikadirao se u skladište. Odgojen s idejom da je armija od naroda i za narod, nije mogao razriješiti u sebi proturječje da taj isti narod armiju napada. Zadnje je dane proveo u praznoj sobi, sam s krevetom i fotografijama sina i kćeri, ne odvajajući se od detonatora.

Slutim da je u tim fotografijama odgovor. Da je sačuvao sliku obitelji, možda bi joj se poželio vratiti, makar i uz cijenu vojnog suda. Odsutnost suprugine slike govori da je s njom u duhu prekinuo kontakt – i da ga je održavao jedino s djecom kojoj je naumio ostaviti u baštinu herojsko djelo: ultimativnu žrtvu prisezi i zastavi, što se i isticalo prilikom otkrivanja njegova spomenika u Beogradu.

Po Milanu Tepiću prozvano je mnogo ulica u Srbiji i Republici Srpskoj. Njima kroz život prolaze djeca čiji su se očevi pretvorili u brončane kipove. Ali sve su te ulice slijepe.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala