'Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo...'. Izjavio je to u srpnju 1995. aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je tada obnašao dužnost zastupnika u Narodnoj skupštini Srbije. Vučić se svojim pozivom na pogrom bosanskohercegovačkih Muslimana obratio povodom odluke međunarodne zajednice da napokon vojno intervenira protiv vojske bosanskohercegovačkih Srba koja je ono što je Vučić zazivao za govornicom parlamenta jedne tobože demokratske države već četvrtu godinu zaredom provodila na terenu.

Izjavio je to u istom mjesecu kada je u Srebrenici vojska bosanskohercegovačkih Srba pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića izvršila genocid s više od osam tisuća ubijenih Muslimana kao najstrašniji masovni zločin u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata. I dok je Mladić u Srebrenici pri kraju 20. stoljeća provodio genocid, Vučić je u Beogradu nastavio najavljivati masovna ubojstva temeljem nacije i vjere.

U to vrijeme dvadesetpetogodišnji političar Srpske radikalne stranke i gorljivi pristalica njezina vođe, samozvanoga četničkog vojvode Vojislava Šešelja te 1995. nije prvi put izrekao nešto za što bi u svakoj pravnoj državi utemeljenoj na poštivanju prava čovjeka bio sankcioniran i vrlo vjerojatno završio iza rešetaka.

Šovinistička retorika se ne zaboravlja

Iste je godine boravio i u Hrvatskoj, što je kasnije pokušao zanijekati. Naime, u ožujku 1995. posjetio je Glinu, u kojoj je također održao šovinistički govor. Kada je već postalo jasno da je režim tadašnjega srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića odustao od okupiranih krajeva Hrvatske, Aleksandar Vučić se okomio na njega i istomišljenike u Srbiji govoreći, među ostalim, o 'srpskoj Banovini', 'srpskoj Glini' i 'zločinačkom režimu Franje Tuđmana'. Okupljenima je obećao da im 'nikada više ustaška vlast neće moći da dođe' grmeći o okupiranim dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao o srpskima.

Koliko je točno prognozirao, poznato je odavno. Možda bi ga hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja ga je i pozvala u službeni posjet Hrvatskoj, umjesto u svom uredu u Zagrebu, mogla dočekati u Glini. I kada se na tom sastanku već neće razgovarati o Vučićevoj isprici za sve izrečeno u prošlosti, kao ni o ratnoj odšteti, hrvatska šefica države mogla bi priupitati kolegu iz Srbije u kojoj se državi Glina nalazi i – misli li i danas da je režim Franje Tuđmana zločinački. Mogli bi evocirati i svoj posjet Srebrenici 2015., kada je Aleksandar Vučić doslovce protjeran od strane obitelji srebreničkih žrtava i svih onih koji dobro znaju povezati ono što se dogodilo 1995. i ono što je Vučić permanentno govorio i zazivao. Zar je mislio da će se nakon dvadeset godina zaboraviti njegova šovinistička retorika i pozivanje na ubojstva stotina i stotina ljudi?

Nije se zaboravila i ne bi se smjela zaboraviti. Ni u Srebrenici, ni u Glini, ni u Zagrebu, ni u Bruxellesu, a ni u Beogradu. Jer to nisu samo ratnohuškačke poruke kakvih ima u svakom oružanom sukobu. To su pozivi na najgore zločine protiv čovječnosti. Ti zločini ne zastarijevaju, kao što se ne zaboravljaju oni koji na njih pozivaju.

Jedan je od njih sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji pritom niječe da je sudjelovao u ratnim strahotama prije dva i pol desetljeća. Itekako jest izgovorivši i uradivši sve ono što se dan-danas lako može čuti, vidjeti i dokazati. Riječ je o taktički očito vještom političaru koji je svoju radikalsku i – radikalnu kabanicu prije točno deset godina zamijenio za naoko umjerenu konzervativnu politiku. Prekinuo je sve političke, ne i ideološke, veze s Vojislavom Šešeljem te sa svojim prethodnikom na čelu stranke i države Tomislavom Nikolićem osnovao Srpsku naprednu stranku. S obzirom na to da je postmiloševićevska Srbija na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2012. doživjela kolaps, vlast je preuzeo bivši šešeljevski i miloševićevski pomladak proeuropski orijentiran prema vani, a autokratski orijentiran prema unutra.

U toj se novoj promjeni vlasti kao politički najokreniji i najdarovitiji pokazao upravo Aleksandar Vučić seleći središte političke moći u Srbiji ondje gdje je on: od 2012. do 2014. na mjesto potpredsjednika Vlade, od 2014. do 2017. na mjesto predsjednika Vlade, a od 2017. na mjesto šefa države. Sasvim je svejedno što Srbija ima parlamentarni sustav s ceremonijalnom ulogom predsjednika Republike jer je prava moć uvijek u Vučićevim rukama. Pod njegovim se vodstvom Srbija u personalno-političkom smislu vratila u prve godine vladavine Slobodana Miloševića, dok vlast provodi kombinaciju lažnog mirotvorstva i europejstva te – stalnog održavanja napetosti sa susjedstvom, za što su zaduženi pojedini ministri poput notornog Aleksandra Vulina, ministra obrane bez i dana odsluženoga u vojsci, ali zato ljubitelja uniformi, koji služe za izricanje onoga što sadašnji mirotvorac Aleksandar Vučić više ne može reći.

Međutim, Vučićeva sve više autokratska stabilokracija u nimalo stabilnom okruženju jugoistoka Europe, njegova buduća odluka da se prizna realnost postojanja Kosova kao samostalne države te držanje tradicionalnoga srbijanskog pokrovitelja u međunarodnim odnosima Rusije koja to radi zbog vlastitih interesa na određenoj distanci, čini Aleksandra Vučića s cijelom njegovom prtljagom iz prošlosti prihvatljivim Europskoj uniji. Zato će aktualni službeni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj biti jedino koristan njemu. Primanje osobe koja je zbog svojih postupaka odavno trebala biti političkom prošlošću, samo je naizgled korak u smjeru boljih odnosa Hrvatske i Srbije. Takvi su odnosi nužni.

Međutim, na pravednim temeljima i uz političare od integriteta. Hrvatska vanjska politika već je pokazala ili da ne prepoznaje kretanja u međunarodnim odnosima ili da temeljna načela tih odnosa shvaća krajnje uvjetno. A redovito uz provincijalni kič.

Hrvatska neupućena i neusklađena

Stoga ne čudi da se oko Vučićeva posjeta Hrvatskoj čuju disonantni tonovi u Uredu predsjednice Republike, Vladi i Hrvatskom saboru, odreda u institucijama u kojima vlast nadzire HDZ, što samo govori da su HDZ-ovci trenutačno sami sebi najveća oporba jer prava, funkcionirajuća oporba, kao ni u Srbiji, niti ne postoji.

Ali dok Srbija barem prema vani politički nastupa jedinstveno, Hrvatska je kronično neupućena i neusklađena. Zato je i moguće da joj oni koji su nekoć držali fašističke govore u Srbiji sada drže lekcije o Drugom svjetskom ratu u kojem je pak Hrvatska imala jedan od najjačih antifašističkih pokreta, o čemu govori i hrvatski Ustav. I zbog toga ne bi trebalo čuditi da Hrvatska unatoč jedinstvenom položaju i na Sredozemnom moru i na Dunavu te članstvu u Europskoj uniji, u političkom, ekonomskom i energetskom smislu sve više postaje slijepim crijevom jugoistoka Europe, a Srbija njegovom kralježnicom od Turske do Mađarske. Stoga će europski i svjetski moćnici oprostiti Aleksandru Vučiću njegovu sramotnu prošlost, a on će je u ime budućnosti gurati pod tepih. No, mora li i Hrvatska neprestance marginalizirati samu sebe i u praktičnom i u načelnom smislu? S ovakvom politikom očito – da.